čudo
Ima jedna žena, uči ljude kako da sretno žive, vjeruje da je pomogla svojem mužu da se izliječi od raka, slušala sam njeno emotivno predavanje o toj borbi, i o toj silnoj vjeri da će sve biti u redu, i kako je vjera ključna riječ, i skoro me ponijela, a onda sam zapela na onom nesretnom detalju gdje ta žena vjeruje da je neka druga žena rodila dijete iz jetre, i da su sva čuda moguća jer to je dokaz, i tu je moja vjera pala u klinac krasni, i malo se zakačila za jednu grančicu nad ambisom razuma i ostala tamo visjeti, u nedoumici... I razumijevanju, ako si zbilja u stanju vjerovati da dijete raste u jetri, onda si zbilja u stanju povjerovati da snagom uma možeš napraviti apsolutno sve što istim umom možeš i zamisliti, i onda nikako nisi skeptik, i onda, jbg, kad tako silno vjeruješ, onda ti se to što vjeruješ i mora pretvoriti u jedinu istinu.
Nekako ne volim samo jedinu istinu.
Ili ono kad se bojiš aviona, pa sjedneš u isti i cijelim letom mantraš pozitivne misli, prizivaš boga, zamišljaš sebe kako sretno izlaziš iz aerodroma, kako je sve prošlo u redu i divno i fantastično, i onda kad sve prođe u redu, onda silno vjeruješ da su to te tvoje pozitivne misli pomogle, još pogotovo ako je po putu bilo nekih turbulencija ili problema, tvoje pozitivne misli su spasile stvar, i onda širiš tu istinu oko sebe, pričaš ljudima kako da si pomognu. Ali, ako avion padne, onda, u pravilu, nema nikoga tko bi se mogao požaliti da je radio sve po peesu, ali eto. Srušilo se.
Ali, na kraju to uopće nije bitno. Bitno je da li su u tom avionu bio/la osoba koja se grči od straha ili osoba koja veselo mantra pozitivne misli. Ili neki sretnik koji blaženo spava u krevetu u prvoj klasi.
Ipak, volim ponekad eksperimentirati s uputstvima za izgradnju sretnoga života, kopka me to, koliku snagu, ustvari, imaju te naše misli, koliko ih podcijenjujemo, a koliko, ipak, možemo mijenjati svoju stvarnost mijenjajući svoje misli, i mijenjajući riječi koje izgovaramo, i mijenjajući stavove koje imamo, pa naravno, bilo bi suludo da nam se život ne bi izmijenio kada bismo promijenili sve to, no život se i tako i onako stalno mijenja, i čini mi se da su u svemu tome stavovi najbitniji. Na ljestvici od stava kukulele, do stava jupije. Tako se valjda rodiš. Za sve ostalo potreban je napor. Sjediti u miru, disati duboko i ponavljati sebi, sreća, sreća, sreća, mudrost, novac, novi auto, sreća, i sve tako umjesto uobičajenih nesreća, novi kredit, problemi.. Meditacija bi ustvari trebala služiti dubokom miru i čistoj spoznaji da sve oko nas je samo lažni materijalni svijet koji nas ne bi trebao uzbuđivati, zato jer je ionako samo prizvod našeg iskustva i osjetila, i meditacija služi tome da se od tog istog svijeta odvojimo i da nas događaji u njemu ne dotiču mnogo, no, grubo vrijeme zahtjeva i grube promjene. Meditacija je počela služiti kao ključ za dovođenje mira u obliku sitnih materijalnih užitaka. Ključ za sreću. Sreća, zdravlje, ljubav i blagostanje. Ili pitajte ciganku što vam piše u dlanu. U jednoj rečenici sažeti će sve potrebe ljudskog bitka.
Ostavljam vjeru da još malo visi nad onim ambisom. Da se cvrlji tamo i muči. Da ojača i da se izvuče ako može. Razum joj ionako govori da nije bitno u što vjeruješ, bitno je da je vjera jaka. A što su te stvari nevjerojatnije to ti je vjera jača.
Eto, barem me nečemu naučila ona žena s početka priče...