Dajarija007
Ja imam svoju sobicu, a u sobi jednu bakicu. Bakica ima 100 godina i dost joj je života, ali tijelo i dalje dobro služi. Mozak malo manje, bakica se slabo orijentira.
Izvan sobice je hodnik a na njemu graja, u daljini se čuje televizor s lošim zvučnicima, iz zvučnika dopire nešto što zvuči kao jako loša gluma, bit će da je sapunica neka.
Bit će i da se nešto dogodilo u onim nježnim godinama socijalizacije, jer mi se nikako ne ide u graju, nikako ne sjedi pred televizorom, nikako ne dijeli svoje životno iskustvo, nikako ne sluša o tuđima. Zvali su me divljakušom radi toga, ali neka...
Jedan mladić polomljena nosa pitao je na večeri cure da da li znaju igrati karte, pa da se druškaju malo, u dvorani za druženje. To je to. Taj pristup, socijalizacija, to što je normalno i poželjno činiti. Veseliti se na karte.
Zvukovi izvana najviše me podsjećaju na zadnje dane maturalca u nekom hotelu. Svi ubiveni, ali se još batrgaju.
Večera je bila napoj za malo bolje pažene svinje. Nekim ljudima paše, mojim crijevima baš i ne.
Trebala sam već dobit inekciju, izgleda da su zaboravili, i na mene, i na nju. Idem je potražiti.
A onda opet natrag u sobicu gdje imam svoju bakicu. Dobila sam i tableticu. Zelenu, malenu....
