nestrpljen, nespašen

Da, jasno mi je i otprije da nemreš pobjeći od sebe, da sobom uvijek nosaš svoje situacije, i kolikogod misliš da će te bijeg s nekog mjesta odvesti na bolje, ti demoni vječito jure za tobom i vraćaju te, u to isto, stanje svijesti, a tamo, uvijek isto, jedno te isto.
U skoro tjedan i pol odmora, uspjela sam očistit prozorsku policu i pećnicu, to se poklopilo s menstrualnim ciklusom i nevjerojatno silnom potrebom za detaljnim čišćenjem i dezinficiranjem, sve druge nedaće istog tog ciklusa uspjela sam prigušiti voltarenima, ostale su samo te neke, naizmjenične potrebe za promjenama, i naleti nesreće i nesigurnosti, sve što mogu u to vrijeme jest poklopit se ušima i čekati da prođe, to jebeno vrijeme samo prolazi i prolazi i ništa drugo ne radi, uspjela sam i presaditi balkonsko bilje, smilje i bosilje, koje se već gušilo ispod naprasnoga vlasca, uspjela sam pregledati šablone, uspjela sam ostati nezadovoljnom, jer toliko toga se još može učiniti bolje, a energije nemam, uspjela sam napraviti jedan logotip toliko ružan da se posramim svaki puta dvaputa kada ga vidim, prvi puta jer je tako ružan, drugi puta jer sam potrošila cijeli dan na njega, uspjela sam dobiti glavobolju, uspjela sam skuhati neke ručkove, oprat puno robe i održavati stan čišćim nego inače. Uspjela sam pročitati da kućanski poslovi vrijede oko 5000 kuna mjesečno, a nikoga nema da to plati, a to je 500 kuna veće od zadnje mi mjesečne plaje.
Nisam uopće nikamo pobjegla i ništa riješila.
Opet moram sjesti i osluškivati, misli, pokrete, vratobolje, glavobolje.
I to vrijeme koje radi tikataktak.
U zadnje vrijeme neprestance sanjam vlakove. Čekam ih, oni dolaze, prolaze, napetost je uvijek velika da će pobjeći, tako je i inače s vlakovima, ne čekaju, đubrad. Po hrvatskoj sanjarici vlak znači putovanje. Veliko. Ili problemi. Po srpskoj voz znači kretanje i uspjeh. Odlučila sam odsad pa nadalje sanjati vozove, ionako, makar u snu, stižem na svakog od njih...

Oznake: jedrenje

29.04.2015. u 15:15 | 2 Komentara | Print | # | ^

čišćenje

Jedini način da sve prostorije u kući/stanu budu uvijek uredne, jest da se ne napuštaju prije nego se urede.
Misao koju sam iznjedrila jutros primjetivši da svaka prostorija sadrži neki posao koji me čeka, pa bile to neoprane jagode, neraspremljena torba, ili čarape na podu. Pa sam sredila onda kuhinju. Donekle. Da bih je sredila dovoljno da bi to moglo zadovoljiti vječitu potragu za detaljima, onda bih trebala ofarbati strop, zid, izglancati prozore, premazati prozorske daske, ispuhati prašinu iz rebara radijatora, izvaditi svo posuđe, oprati police i sve polako i pažljivo vratiti na svoje mjesto nazad, i naravno, odledit pa oprat frizer, kupit zdjelu za držanje čokolade, kupiti kutiju za držanje keksiju, prefarbati stol i stolice i usisati i oribati pod. I sigurno još nešta svašta.
E pa kad ne mogu, onda, sve to svašta nešta, što bi me činilo zadovoljnom i u konačno, to je to, stanju, onda iza sebe ostavljam, i neoprane jagode, i dasku za rezanje, nek trunu tamo bzvz na stolu.
E pa sad ide trenutak u kojem trebam zastat i razmisliti o utjecaju ove učmale životne filozofije na ostale prostorije mojeg života.
Jebeni život neću moći nikada srediti onako kako želim, ali mogu se potruditi makar oprat jagode i maknuti dasku za rezanje. Imat ću onda naizgled sređenu kuhinju. Donekle. A za koj kurac imam onda oko za detalje i sposobnost farbanja stola i stolice, a pritom nimalo dovoljno energije da u jednom naletu riješim sve to što mi je zapeo balvan u oku svojemu?
Vječita glupa dilema.
Jutros bila opet na vađenju krvi. Načula tamo u čekaoni neki muški glas i poželjela muško da mi popije krv. Dobila muško, malo zažalila jer muško je mlado i čini se da tek vježba, namučilo se muško i nije baš nešto penetriralo iglu do kraja. Još uvijek me boli ruka. I ne znam zašto mi se jutros svako muško čini gejasto. Ali za sljedeći puta svakako želim one suhonjave i nadrkane klimakterične gospoje koje bodu bez da trepnu.
Poslije sam kupila kekse i odnijela svojim bivšima surobijašima u zatvor. Imam upravo taj osjećaj, da odlazim nekome u posjet u zatvoru. Zatvorenici mi skuhali tanku kavu i silno se razveselili keksićima.
Teško je to opisati riječima, rukama i nogama, došlo je proljeće zapravo, i osjećam da me svemir obožava upravo onako, jako, jako, jako i da smo si jako dobri, i da je to, i samo to, jedini razlog zašto mi je udijelilo otkaz i konačno me riješilo traume od posla. I velikodušno mi dalo novu šansu da sređujem prostorije i glancam prozore.
Sjajni prozori dvosjekli su mač, s jedne strane omogućuju prekrasan pogled na svjetla svijeta, s druge strane, omogućuju suncu da pokaže sav sjaj i raskoš unutarnjih gomila prašine i prljavštine i nesređenih prostorija. Prozori su zakon, odoh ih ribati...

Oznake: proljeće slijeće rame

24.04.2015. u 12:28 | 7 Komentara | Print | # | ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< travanj, 2015 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30      



Komentari da/ne?

opis bloga

Mah... samo serem tu bezveze...

. .

lupipaprezivi@gmail.com

Da li je bolje kad ljubav umre prije nas ili mi prije nje?