Da, jasno mi je i otprije da nemreš pobjeći od sebe, da sobom uvijek nosaš svoje situacije, i kolikogod misliš da će te bijeg s nekog mjesta odvesti na bolje, ti demoni vječito jure za tobom i vraćaju te, u to isto, stanje svijesti, a tamo, uvijek isto, jedno te isto.
U skoro tjedan i pol odmora, uspjela sam očistit prozorsku policu i pećnicu, to se poklopilo s menstrualnim ciklusom i nevjerojatno silnom potrebom za detaljnim čišćenjem i dezinficiranjem, sve druge nedaće istog tog ciklusa uspjela sam prigušiti voltarenima, ostale su samo te neke, naizmjenične potrebe za promjenama, i naleti nesreće i nesigurnosti, sve što mogu u to vrijeme jest poklopit se ušima i čekati da prođe, to jebeno vrijeme samo prolazi i prolazi i ništa drugo ne radi, uspjela sam i presaditi balkonsko bilje, smilje i bosilje, koje se već gušilo ispod naprasnoga vlasca, uspjela sam pregledati šablone, uspjela sam ostati nezadovoljnom, jer toliko toga se još može učiniti bolje, a energije nemam, uspjela sam napraviti jedan logotip toliko ružan da se posramim svaki puta dvaputa kada ga vidim, prvi puta jer je tako ružan, drugi puta jer sam potrošila cijeli dan na njega, uspjela sam dobiti glavobolju, uspjela sam skuhati neke ručkove, oprat puno robe i održavati stan čišćim nego inače. Uspjela sam pročitati da kućanski poslovi vrijede oko 5000 kuna mjesečno, a nikoga nema da to plati, a to je 500 kuna veće od zadnje mi mjesečne plaje.
Nisam uopće nikamo pobjegla i ništa riješila.
Opet moram sjesti i osluškivati, misli, pokrete, vratobolje, glavobolje.
I to vrijeme koje radi tikataktak.
U zadnje vrijeme neprestance sanjam vlakove. Čekam ih, oni dolaze, prolaze, napetost je uvijek velika da će pobjeći, tako je i inače s vlakovima, ne čekaju, đubrad. Po hrvatskoj sanjarici vlak znači putovanje. Veliko. Ili problemi. Po srpskoj voz znači kretanje i uspjeh. Odlučila sam odsad pa nadalje sanjati vozove, ionako, makar u snu, stižem na svakog od njih...
Post je objavljen 29.04.2015. u 15:15 sati.