Dajarija 003
Dan počeo neuobičajeno za početak dana. Možda je do voltarena, (jedan prije spavanja) možda do endorfina, (oni dani u mjesecu, jel) možda do estrogena, (isto oni neki dani, jel) jutarnji osjećaj snage, smirenosti i opuštenosti neuobičajen za jutra na kakva sam već navikla. Uvalila sam se Mužjaku u njegovu vožnju na posao, da me baci na črnomrcprcštrc da posjetim tamo, svoju doktoricu, za početak.
Hvala bogu, petek je, petkom nikad nije gužva i svi su tako ubiveni i smireni i nemoćni od tjedna pa smo onda tamo, u miru i bez stresa, rješavale stvari i raznorazne fenomene. Misterij neupisanih nalaza urina objasnila mi je time da, ako nisu kod nje, onda mora biti da su kod njih, pa da odem kod njih. Najvolem ljude koji misterije razrješavaju najjednostavnijim mogućim zaključcima. Misterij normabela na noć prije, nije uspjela objasniti, ali je zato, draga kakva je, uzela škare i odrezala nekih tri komada po 200 mg, da imam, zlunetrebalo. Misterij krvne grupe objasnila je zbunjenošću da zašto joj to nisu napisali na prvom papiru, nego tek sad, naknadno, ali neka odem ja sad, naknadno, k njima, pa nek si vadim opet, jbg. Iako ovo nije tip operacije kod kojeg se očekuje neko segamega krvarenje dostojno transfuzije, ali, opet..., hm, opet... Pa onda, opet, napisala mi je onu očekivanu uputnicu za bolničko liječenje, i još tu jednu, neočekivanu, za krvnu grupu, i još je poslala u apoteke, sve redom, da si mogu podić još jednu kutijicu voltarena.
Pa sam otišla do urina, pa su sestre tamo mnogo kopale da me nađu. Našle. Pa onda opet do bolničkog kompleksa da im dam još malo krvi. Tamo mi je ljubazna mlada sestrica rekla da oni vade samo do devet, a već je bilo deset. Ne znam da li je radi voltarena, endorfina, estrogena ili čega već, ali na moju tužnu facu reagirala je tako neočekivano emotivno, i odmah potrčala pitati da, da li bi oni ipak mogli sad primit mene, iako je malo kasnije. Pa se vratila da ne, da oni ipak vade samo do devet. Na moj, još tužniji, argument da je op zahvat u utorak, opet je potrčala, i ovaj puta, ipak, eto, može. Pa me onaj nježni dečko, svijetlo plavih očiju i profinjenih pokreta, piknul, još jednom. Reknul je, pritom, da je ovo ozbiljna stvar i da to ne šalju mejlom, nego da nalaz mogu podić tek u ponedjeljak. Zadnji tren,
I konačno, imala sam u rukama papirnato opravdanje da se pojavim i na onom nervoznom šalteru od jučer, pa da se makar raspitam za tu jebenu proceduru i koji kroj pidžame bi mi oni preporučili da kupim. Dogodilo se dugo očekivano otkrivenje, ljubazna teta na šalteru mi je objasnila da u dogovoreni dan moram doći, upravo onako kako sam u svojoj zloćestoći namjeravala, onako, bzvz, i samo s nalazima, pa će me oni onda samo malkoc primiti i odmah potom poslati doma. A op zahvat će biti tek neki drugi dan, to će se već odlučiti na taj prvi dan. Vjerojatno ću dobiti još normabela. I ono najvažnije od svega, esencijalnu preporuku za papuče i pidžamu. Bilokakobilo, najvažnije od svega, ali zaozbiljno najvažnije, i ne znam zašto su liječnici opće prakse zakinuti time, dobit ću informacije i upute. Konačno sve sjelo na mjesto. Još kad bih mogla nekako pobjeći doma odmah nakon zahvata, svijet bi bio jedno prekrasno mjesto. Mrzim boravak u bolnici. Jednom sam morala ići na histeroskopiju, kod nas sve bolnice to svrstavaju u zahvat pod općom anestezijom, što uključuje noćenje u bolnici, pristala sam ić napravit zahvat tek kod privatnika, jer taj je jedini radio ga naživo i odmah otpuštao kući. Vrlo rado pristajem na sve oblike bolova i patnji samo da ne moram ostati tamo. Ali, eto, jbg, ako bude ovisilo o meni, dat ću sve od sebe da se prikažem kao čim prije oporavljenom. Samo da ne ostajem previše tamo...
Po povratku kući svrnula sam još do banke, i tamo rješavala stvari. Uspješno. Cijelo jutro je uspješno, redovi su kratki ili ih uopće nema, ne znam jel od voltarena, endorfina, estrogena ili samo zato jer je petek.
Petek je, i kiša pada i hladno je, jako mi paše sve redom, pogotovo jer je kiša otjerala onu alergiju, popričat ću na onom prijemnom malo o tome, kako to izgleda kad ti izrežu grlo a napadne te potreba za beskrajnim kihanjem. Vjerojatno jako slikovito.
Opće stanje usred današnjeg dana, u potpunosti suprotno onom jučer ujutro, sva sam veseljko i zadovoljko, ipak, pomalo rastrešena i teško mi se skoncentrirati na posliće i obaveziće, štogod da počnem raditi, ometem se nekim idejama, što bih još mogla/trebala, i samo skačem s jednog na drugi, kao neki podivljali majmun.
Idem opet učit, učit, možda ipak nije ni voltaren, ni endorfin, ni estrogen, ni petek, možda sam samo zadovoljna sobom jer mi je učenje jučer jako dobro išlo, i jer mi je to dobro donijelo jučer popodne puno potihog zadovoljstva.
Nakraju dana ispostavilo se da me hladnjikavo vjetrovito veselo jutro možda iscrplo preveč, grlo počelo boljet, ne bu dobro.
22.05.2015. u 23:19 | 2 Komentara | Print | # | ^