Dajarija 000
"I was retired for a little while. But my wife's 'to-do' list got so long, I thought: 'I'm going back to work.'" Humans of NewYork.
Pokušavam manipulirati samom sobom u manipulaciji vlastitog vremena, sad, kada bih ga, naime, trebala imati napretek... ali, eto, samo kućanice valjda znaju izmanipulirati nešto s pranjem, peglanjem i tursko meksičkom sapunicom... Mrzim sapunice, naravno.
Umjesto sapunica po sto i prvi puta učim html i kodiranje. Umjesto učenja po milion i prvi puta prelazim nivo u farma sagi. To sve nešto između tržnice, perilice, suđerice i razmišljanja o svojem trenutnom psihofizičkom sranju. Uvrtila sam samoj sebi u glavu da sam osoba koja rješava stvari. Što je dobro. To s uvrtavanjem. Pa rješavam, onda. Svaki dan nešto. Borba. Imam neke faze kad sam užasno zahtjevna i nezadovoljna svime što napravim, onda se tako mučim i mučim i u jednom trenutku se sve prevrne i onda sam prezadovoljna i najmanjom sitnicom koju napravim, ili samim time što uopće postojim, pa ne moram onda ništa ni raditi. U pokušajima da nađem tu neku zlatnu sredinu, činim se samoj sebi potpuno ludom. To je vjerojatno sa stajališta onog dijela mozga zaduženog za prekomjernu samokritiku.
Sveukupna je ocjena da jako je teško živjeti u tijelu žene. Probudiš se ujutro, i nikad ne znaš što sve možeš od sebe očekivati. Ne možeš se ni predvidjeti.
Trebala bih početi pisati svakodnevni dnevnik. Možda nakon par mjeseci pronađem obrazac. Možda ima veze sa ciklusom, mjesečevim mjenama i godišnjim dobom. Ukebala sam jedan podatak koji veli da godišnja doba mijenjaju dnk. I drugi podatak da ukupan broj gena u čovjeka je 25.000, isto kao i u kokoše.
Počela sam i gadno kihati. Ubija me ovaj blatograd. Prvo s onom ogavnom zimom, a onda proljetnim kihanjem. Nikad prije nisam bila alergična na proljeće. To je od blatograda, sigurno.
Kupila sam jutros osliće na tržnici. Radim ručak. Njami ručak, naravno. Ostala je i krem juha od šparoga od prije neki dan. Uz njami ribu ide i blitva. Bit ćemo gladni za večeru, ali na to će Mužjak umijesati pizzu. On to voli. Ostat će mi blitve od ručka, pa ja možda neću jesti pizzu, nego blitvu. To da se ne debljam, da se malo samokažnjavam a i da se bolje sutra poserem. Mnogo koristi od malo gorke večere.
Morala bih nekako označiti ovaj dan.
Probudila sam se relativno svježa, friška i poletna. Doručkovala, pa poletila na tržnicu. Obavila stvari. Počela kihati. Počela mrziti sebe, blatograd, sranje od države, balkana i kontinenta i onda opet sebe, jer nemam kamo odseliti, a da mi bude lijepo. Sunce, more, kokos i banane.
Pa radila onda onih nekih par sitnih promjena na letku. Nevoljko, jer su mi ih platili unaprijed.
Mladunče se motalo po stanu, nešto opet glumatalo da uči, pritom zaboravljajuć utišati mobitel e da se ne čuje kako bleji po jubitu. Danas mu nametnulo da glumi bolesnog majmuna, tj da ne ide u školu nego da uči za ispravit sve one jedinice. Onako, kao da je na fakultetu. Kasnije je majka došla da ga ispituje, pomogavši mu tako da bude čim više nesposoban i da može još malo igrati igrice, jer, ionako, majka će to sve ispravit, nakraju... Ne žalim ga, pomalo mi ide na živce, ne zato jer je lukav i koristi gužvu, nego zato jer se radi toga pravi važnim i pametnim. Kao da nitko ne kuži prozirne dječje igrice. A možda ti roditelji zbilja kurca ne kuže.
Valjda smo svi jednom bili takvi. Balavi, važni i najpametniji. Valjda treba samo preživjeti te faze. Valjda ćemo uspjeti.
Presadila sam bosiljak i uredila terasu. Sad izgleda čisto i uredno kao ulica u Bangkoku. Onako, malo zmazano, malo ljepljivo, ali zato uredno pometeno.
Zvala doktoricu. Dogovorila se. Uspješno. Rješavam stvari.
Popodne me napao onaj osjećaj. Da mogu otić gdjegod želim, kadgod želim i da jebeš ovaj grad, državu, balkan i kontinent. Ja sam iznad svega toga. Sunce, more, kokos i banane.
Stigao Mužjak.
Ručak je gotov.
Njami.
