čišćenje
Jedini način da sve prostorije u kući/stanu budu uvijek uredne, jest da se ne napuštaju prije nego se urede.
Misao koju sam iznjedrila jutros primjetivši da svaka prostorija sadrži neki posao koji me čeka, pa bile to neoprane jagode, neraspremljena torba, ili čarape na podu. Pa sam sredila onda kuhinju. Donekle. Da bih je sredila dovoljno da bi to moglo zadovoljiti vječitu potragu za detaljima, onda bih trebala ofarbati strop, zid, izglancati prozore, premazati prozorske daske, ispuhati prašinu iz rebara radijatora, izvaditi svo posuđe, oprati police i sve polako i pažljivo vratiti na svoje mjesto nazad, i naravno, odledit pa oprat frizer, kupit zdjelu za držanje čokolade, kupiti kutiju za držanje keksiju, prefarbati stol i stolice i usisati i oribati pod. I sigurno još nešta svašta.
E pa kad ne mogu, onda, sve to svašta nešta, što bi me činilo zadovoljnom i u konačno, to je to, stanju, onda iza sebe ostavljam, i neoprane jagode, i dasku za rezanje, nek trunu tamo bzvz na stolu.
E pa sad ide trenutak u kojem trebam zastat i razmisliti o utjecaju ove učmale životne filozofije na ostale prostorije mojeg života.
Jebeni život neću moći nikada srediti onako kako želim, ali mogu se potruditi makar oprat jagode i maknuti dasku za rezanje. Imat ću onda naizgled sređenu kuhinju. Donekle. A za koj kurac imam onda oko za detalje i sposobnost farbanja stola i stolice, a pritom nimalo dovoljno energije da u jednom naletu riješim sve to što mi je zapeo balvan u oku svojemu?
Vječita glupa dilema.
Jutros bila opet na vađenju krvi. Načula tamo u čekaoni neki muški glas i poželjela muško da mi popije krv. Dobila muško, malo zažalila jer muško je mlado i čini se da tek vježba, namučilo se muško i nije baš nešto penetriralo iglu do kraja. Još uvijek me boli ruka. I ne znam zašto mi se jutros svako muško čini gejasto. Ali za sljedeći puta svakako želim one suhonjave i nadrkane klimakterične gospoje koje bodu bez da trepnu.
Poslije sam kupila kekse i odnijela svojim bivšima surobijašima u zatvor. Imam upravo taj osjećaj, da odlazim nekome u posjet u zatvoru. Zatvorenici mi skuhali tanku kavu i silno se razveselili keksićima.
Teško je to opisati riječima, rukama i nogama, došlo je proljeće zapravo, i osjećam da me svemir obožava upravo onako, jako, jako, jako i da smo si jako dobri, i da je to, i samo to, jedini razlog zašto mi je udijelilo otkaz i konačno me riješilo traume od posla. I velikodušno mi dalo novu šansu da sređujem prostorije i glancam prozore.
Sjajni prozori dvosjekli su mač, s jedne strane omogućuju prekrasan pogled na svjetla svijeta, s druge strane, omogućuju suncu da pokaže sav sjaj i raskoš unutarnjih gomila prašine i prljavštine i nesređenih prostorija. Prozori su zakon, odoh ih ribati...
Oznake: proljeće slijeće rame
24.04.2015. u 12:28 | 7 Komentara | Print | # | ^