visibaba
Malo je tužnjikavo to, stiže proljeće, dječica urlaju po parku, dedeki uređuju svoje vrteke, svjetlo je sjajnije, sunce toplije, ja se uglavnom jedva dovlačim kući s dosadnih liječničkih pregleda, od sveg proljeća ne osjećam ništa nego težinu i umor, jutros sam se uvalila sestri na krevet preko reda, ili to, ili bih se valjala po podu čekaone, onda sam ležala tamo s dva naleta nesvjestice, razmišljala o umiranju, nervirala se jer mi je rano, jer imam žive roditelje, zamišljala majku, koja se već dva tjedna duri, kako dobija tako neku glupu vijest o tome kako sam tako glupo i iz čista mira umrla na pregledu u domu zdravlja, pa glupo, baš glupo, mladjahna me doktorica ispitivala onda da li sam inače depresivna i imam li probleme neke u životu, jer, po njenom slušanju pluća i promatranju grla, samnom je sve u redu, sjetila se, srećom, da je ipak studirala zapadnjačku medicinu i poslala me na vađenje krvi. Gledala mi je i tlak, tek poslije, kad su nesvjestice prošle, onda je već sve bilo u redu, s tlakom.
Pa sam se odvukla kući, pomalo, nogu pred nogu.
Ružne su te nesvjestice, ne najavljuju se i ne pitaju ništa, samo te uzmu. Odnesu na neko ljepše mjesto, taman da naprave tugu od povratka, svejedno, ne volim napuštati tijelo na javnim mjestima, nikad ne znaš...
Javljam se još uvijek, sretno i veselo, na oglase, jučer sam tek sinula koliko je to glupo i uzaludno, pisao je neki članak o otpuštanju starijih radnika nauštrb neplaćanja doprinosa za mlađe od 30, zaboravila sam na to, a jasno je ko ovo proljetno sunce, koliko je glupo u moru kandidata izabrati sebi nekog za kojeg treba plaćati doprinose, a ne uložit u nekog neiskusnog. Neiskustvo se lako izmijeni, a pet godina bez doprinosa, pa u pet godina se i fakultet završi, a kamoli da neiskusan neće vratiti uloženo.
A ovo starije od 30... ne znam, valjda neki konc logori, peći, ili tako neš, da prestanu smetat više jednom. Ionako samo vise po doktorima i troše dragocjeni kiseonik...
bolesti i boleštine
Kako sve više fantaziram da baš je lijepo ne ići na posao, nego biti doma, popit jutarnju kavicu, malo si počistit, malo si skuhat, malo radit neku kreativu od srca i gušta, tako sam se uspjela razboljet, pa ne ić na posao nego ćubit doma, malo si kašljucat, malo si kurit, malo si pokušat nešto očistit, malo se zapuhat, pa onda satima odmarat. S ekipom na poslu gledat se preko vocapa, i što ih više gledim, to mi je sve jača mučnina i sve slabiji imunitet od pomisli da se moram tamo vratit. Pa ulazim u treći tjedan borbe s virusom, dok, navodno, tamo u pozadini svega, antibiotici još uvijek djeluju u borbi s bakterijama. Kao krasan primjer, navela sam i mladunče da pomisli kako je baš lijepo kad ni ono ne mora u školu, pa kad smo, tako, cijeli dan zajedno doma, pa onda malo papamo voćne salate, malo igramo igrice na kompjutoru, malo jedemo ručak prije nego se gospon otac vrati s posla, i malo me nervira. Zato jer folira. Dok ja, ja ne!
09.03.2015. u 15:58 | 6 Komentara | Print | # | ^