proljeće u januaru
Verojatno to kad je vani sunce, a ljudi u podrumu bez ikakva pametna posla, a ni pametna razloga da budu u podrumu (osim tog nekog, staža, i kakti, plaje), pa kad se onda tako, kroz tanku crtu razdragano razigrano svjetlećih točkica prašine, dadne naslutiti da vani je, kao, neko proljeće, pa onda počne taj neki nemir od zvijeri zatvorenih u kavezu, i onda, sve i da imam štogod, ne bih ni mogla raditi, jer mi se misli motaju po mračnoj tubi od glave isto kao one nervozne zvijeri po kavezu.
Uskoro će biti godina dana da sam zadnji puta spavala u sobi u selu mome malome, i da, ima skoro pa godina pa da ta soba više nije moja, i da tamo žive neki drugi ljudi, i da ni to selo moje malo više nije moje, pa se često mislim, da li mi fali, i nekako, tužno, otkrivam, da ne, uopće mi ne fali, prisjećam se tih nekih šetnica uz more, tog hladnog morskog zraka, onog bistrog pogleda na bijele vrhunce talijanskih alpi, onokad baš jako zapiri bura, i sve što u tim sjećanjima osjećam jest hladnoća i praznina, i nikakva želja da se tamo ikada više vratim, pa čak ni u tu tužnu šetnju, uvijek je te šetnje pratila neka hladnoća i praznina, i sad, kad u blatogradu neko čudo donese čistoplavo nebo i rijetko britki zrak, mene opet zatrese neka praznina, i sad mi samo žao da nisam prije otišla... i sve one godine mira i tišine čine mi se sada promašenima i daleko daleko predugima za jedan tako kratki život kao što je ljudski...
Ponekad, nažalost, češće nego pustih šetnica, prisjećam se tih nekih ljudi s kojima više nemam nikakvih kontakata, svih tih veza koje su prekinute, zatrovane i rado bih da se na njih nikad više ne osvrćem, čini se da je cijeli taj tamnošnji život bio spontana samoća s nasilnim vezivanjem uz ljude koji mi nisu odgovarali, ali bili su najbliže tome od svega što se nudilo, a, u stvari, bilo je to samo neko površno i ugodno ubijanje vremena, koje nije uspjelo preživjeti prve teškoće, nije bilo vrijedno podilaženja tuđim povrijeđenim egoima, bilo je vrijedno samo razmjene nekih bezveznih informacija i pošalica uz popodnevne kave, trebalo je i ostati na tome. Na dragoj uspomeni na neko drago vrijeme ubijeno s nekim ljudima, s kojima više ne pijem uživo. Ne na ljude koji mi zamjeraju nešto što su sami sebi skuhali, i ne na spoznaju da ljudi su samo uplašena neuka bića, koja brinu o sebi i jedino o sebi, i da prijateljstva su samo potrošna roba, isto kao i hormoni, isto kao mora, stijene i krvna zrnca. Potrošna roba, ništa više.
Rado bih da mogu uprijeti jače gledati samo naprijed, veselit se nekim novim potrošnjama, novim ljudima, novim šetnicama i pogledima na nove planinske vrhunce, ne, onako, preko mora daleko, nego, onako, na par metara, pod nogama, kako i priliči, ali, ljudski mozak je majmun u kavezu i kad ga se zatvori da ne vidi ni sunca ni neba, onda podivlja, galami i skače na mjestu, niškoristi... Ili to, ili ostari, pa više nema ni volje ni želje, za tim nekim novima, pa samo skrušeno sjedi u nekom ćošku i tupozuro u veliko niš...
Uspjela sam jutros smrznut dupe na dedinom biciklu, kako sam si već optimistično i zacrtala, vani vrišti proljeće usred zime, ne preostaje mi nego istrčati večeras sve svoje današnje praznine i osvrtanja, vratit se u svoje mazohističke krugove, sve se onda čini lakšim i boljim.
I na svojem mjestu, naravno...
13.01.2015. u 14:59 | 2 Komentara | Print | # | ^