nezasluženi odmor

Ima taj neki vulkan ispod jeloustona, koji jednom kad eruptira, onda će mrak prekrit zemlju. I nastat će jeziva zima. Portali će onda neko vrijeme vrvjet sve pametnim komentarima o tome kako nas je zemlja kaznila, jer smo mi to zaslužili, i kako je bog himself odlučio još jednom uništiti tu našu civilizaciju, jer i vrapcima na grani (a poznata je stvar da vrapci na grani nemaju pametnija posla nego brinuti naše brige) je jasno da je to krenulo u lošem smjeru, jer prije nikada nije bilo ovako, nego je bilo onako.
A onda će, boguistomehvala, i sve te mreže za razmjenu gluposti biti ugašene.
Meni bi od svega toga najgore pala pomisao, da u to malo života što mi je u gušenju preostalo, nikada, nikada, nikada, ama baš nikada više neću vidjeti plavo nebo, i osjetit toplinu sunca, i omirisati ono što zovemo čistim zrakom. Al ću se makar neko vrijeme moć jbt bez zaštite. A onda tužno umrijet. Ne bih se ubila, jer preživljavanje u trenucima, koji se broje kao sekunde prije kraja, ima tu neku posebnu draž. Nešto kao odgađanje. U svakom odgađanju krije se vrelo radosti usmjereno na stvari, koje tog trenutka činimo, a koje nam ne znače ništa onda kada njih, baš njih moramo raditi. Nego onda i njih odgađamo, e da bismo mogli uživati u nečem drugom.
To ne rade svi.
Radim ja, a radi i mladunče. Nije to naučilo od nikoga, to je instinkt. Nešto kao kad novoizliježena kornjača krene prema moru, a ne prema kopnu. Nitko je nije tome učio. Ipak, kornjača će radi svojega instinkta preživjeti, a mi sa mutacijom odgađanja najčešće nismo nimalo uspješni. Ili to više ovisi o egu i ambicijama?
Danas sam si na bolovanju.
Ništa strašno, malo grlo, malo nos, malo slabost, normalna reakcija na prekovremeno forsiranje u zagušljivom podrumu, smradu otrovnih ljepila, i svakodnevnu razmjenu virusa sa kolegama, njihovom djecom, djecom iz vrtića, škola, bolnica i tako sve redom.
Bolovanje kod privatnika nije neka silno poželjna stvar. Moje kolege, svi redom, dolaze bolesni, šmrkavi, s temperaturama, kašljevima, i obično odlaze tako da netko mora doć po njih, jer oni više nisu sposobni za samostalno kretanje po gradu. I redovno odgađaju izbivanje s posla radi raznoraznih kontrola, jer bolovanje kod privatnika nije, kao što već rekoh, poželjna stvar. Poželjno je zato pokazati spremnost na junačku smrt, pa sve i od najbezazlenijeg virusa. I to sve za nekih tri do četr iljada kuna mjesečno.
Moglo bi se reći da su moje kolege junaci.
Ja mislim da su budale. Oni bi se, uglavnom, složili samnom i nastavili dolaziti slinavi, natečeni i u groznici. Svojim primjerom ću im možda pokazati kako ipak treba cijeniti sebe više od posla. A znam da bi me sigurno više voljeli da sam kao i oni. Junaci koji donose svoje viruse i bakterije, e da bi njima zarazili druge, ali pritom ne bi dobili otkaz.
No, razlog radi kojeg oni više vole moje viruse od mojeg izostanka, ne leži u urođenom mazohizmu svakog radnika na ovome svijetu, nego je problem u tome što kad jedan fali, onda drugi moraju uprijeti duplo. I zbog onog, sasvim logičnog pravila preživljavanja u savani, radi kojeg utrošak energije za preživljavanje mora uvijek biti manji od energije koja je potrebna za preživljavanje. Iznos te čudne matematike daje nakraju zbroj radnika koji je firmi potreban, e da bi ona funkcionirala tako da je utrošak njihove energije u kriznim trenucima trčanja za gazelom sasvim dovoljan da ih ne ubije, a opet, ne smije ih biti previše, jer onda im jedna gazela ne bi bila dovoljna da ne umru od gladi. A u trenucima krize, poznato je da su krda s gazelama razrijeđena, i da su preživjele samo one, najzdravije i najžilavije, a njih je posebno teško onda uloviti.
Ili nije.
Bilokakobilo, dobro je imati zaplašene i predane radnike u svojim redovima, jer opće je poznata stvar da su oni najjeftinija i najzamjenjljivija roba. A zdravlje im ionako pada s neba. Ili ne. Ma, ko nas jebe, budale...

Oznake: (npr. ljetovanje, plaža

13.12.2013. u 10:16 | 5 Komentara | Print | # | ^

<< Arhiva >>

< prosinac, 2013 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          



Komentari da/ne?

opis bloga

Mah... samo serem tu bezveze...

. .

lupipaprezivi@gmail.com

Da li je bolje kad ljubav umre prije nas ili mi prije nje?