brigo moja...
Medicinska teta na šalteru (ili je to trgovkinja možda, tko će to znat?) nije mi mogla vratiti kusur od 100 kn na uslugu od 25 zato jer, (a možda je ipak ona medicinska sestra, a šalter ipak nije trgovački?) neka tetka prije mene dala joj je 200 kn i sad ona nije imala sitno. Pa me umjesto na liječnički pregled poslala u konzum da se usitnim, pa tek onda dobijem pravo na liječnički blagoslov.
Pa sam kupila onda tamo malenu plastičnu bočicu vode za pet kuna i dobila puno sitnog i uspješno riješila tu gnjavažu.
Popodne, poslije posla, otišla sam u drugi konzum po malo tog, špeceraja, jelte, pa me teta tamo krenula uvjeravati da mojih dvajs kuna ne vrijedi, jer da je to od devedespete godine i da se ti novci više ne koriste i da oni su dobili naputak da ne smiju uzimati te nevažeće novčanice, i da si odem s time lijepo na finu, jer da ona to ne smije, eto.
Uzaludna su bila sva moja uvjeravanja da ja tih dvajs kuna nisam skrivala u čarapi, a ni novčaniku tamo od devedespete, nego dobila upravo jutros, u upravo, konzumu, od upravo, prodavačice, kojoj su zabranili da uzima te novce. Teta blagajnica je na sve argumente samo grizla usta i tupo blejila u svjetlo na blagajni.
Ona je dobila naputak, a ja nek se jebem po fini i nek gubim svoje vrijeme za dvajs kuna, jer ko mi kriv kad mi nitko nije dao naputak da provjeravam novčanice, koje mi udjeljuju tetke iz konzuma s napucima da daju, ali ne uzimaju.
Pa sam nosala onda te novce naokolo danima.
Bez ikakve namjere da posjećujem finu ili bilo koju drugu ustanovu s kojom bi se trebali bakćati trgovci, a ne kupci. Ili, kamo već idu ti novci koje oni na kraju dana skupe kao svoj promet? U čarapu?
Nesretnih dvajs kuna utopila sam u butiku s turskim i hrvatskim gaćama. Prodavačica je primijetila čudnost izmučene novčanice, ali se nije dala smesti. Rekla je da će to proć, negdje. Ionako joj je u tom trenutku veća muka bila što mlađahni programer nije uspijevao otkriti zašto ta fiskalna veza pada. A zato što je fiskalna veza padala, nisam mogla platit karticom.
Danas čitam po netu kako je odjednom i odnekud mnogo se takvih novčanica našlo u opticaju i da se čuvamo i pazimo. Jer da se one mogu, jednom kad vam ih uvale, "utopiti" samo u blatogradskom haenbeu. Ako kojim slučajem nemate čast biti dijelom dičnoga velegrada... a tko vam kriv...snađite se, to je ionako najveća vrlina domaćeg mentaliteta...
Oznake: mentalitet
06.08.2013. u 12:55 | 7 Komentara | Print | # | ^