mora
Jutros sam sanjala da mi je tata umro. I da je to tako, eto. A onda sam se počela brinuti zašto ne osjećam ništa. Jer je to u snu bilo normalno da je on umro, pa više ga nema, pa šta sad, eto. Pa se umiješala svijest, podsvijest, nešto se umiješalo i počelo me napadati zato jer nisam osjećala ništa loše prema toj činjenici. Ni tugu, ni bijes, ni žal, nita, nita.
Pa sam se probudila zbunjena.
I pokušavala se sjetiti da li mi je tata inače živ ili mrtav.
Isprve nije bio živ, a onda jest.
Da se je njega pitalo, on bi rekao da nije, odavna da nije.
Možda me zato zbunilo.
Onda sam ošla šetati psetance. Koje je jutros pošteno krmilo, a onda se zamnom razbudilo i krenulo se čohat i cmoktat i vježbat jogu. Stalno vježba jogu to psetance.
Nogice pruža naprijed, guzu u zrak, rep visoko, onda njuška visoko u zrak, guza dole, zadnje noge mrtvački ukočene ravne, i tako naprijed nazad uz obavezan glasni zijev na kraju.
A onda sve to strese sa sebe.
I počne veselo trčkarati ko navijena igračka u šest ujutro.
Psetance isto zna sanjat. U snu trči, reži i ponekad smiješno laje.
Drago je, to psetance.
Poslije, poslije, biciklo, posao, biciklo, kuća.
Zvala sam mamu. U brizi, naravno, iako praznovjerje kaže da kad nekog sanjaš mrtvog, da mu onda spašavaš život. Ne razumijem praznovjerje. Samo da je dobar osjećaj kad se otkrije da je ružan san samo ružan san.
Kući svi živi.
Mužjak kaže da je ovo ovdje moja kuća, moje doma.
Sve je to zbunjujuće, ustvari.
Život.