viroza
Ono je doba godine kad limene rijeke mile na more, kad su ulice kontinenta prazne i prozračne i zrak je težak i bla.
I uspjela sam se nekako razboljet. Mučnina, riganje, proljev, slabost. Slabost zato jer ne jedem. Ne jedem od mučnine, a pomalo i vrućine. A i boli me glava. To isto zato jer ne jedem, valjda. Sve je povezano i uvezano. Furam se da sam teško bolesna i da se raspadam. To valjda ide zajedno sa starenjem. Gledam te neke stare ljude, i pokušavam zamisliti svoje ruke stare s pjegama i suhom kožom, umorne noge, nabrekle vene, naborane kapke, sve to što sam godinama navikla gledati napeto i svježe, bit će jednog dana naborano i suho. Ako bude sreće, naravno.
Sreće...
Furam se da neću biti te sreće, da će me nešto odnijeti puno ranije. I to što me nosi slabost i glavobolja i nemogućnost da se sjetim datuma, imena, sve to ne pripisujem virozi, nego tome... onoj riječi koja označava umišljene bolesnike a ne mogu je se sjetiti, hi, hihi, hipohondri! E, to.
Jednom je mužjakova milmajka rekla da kad stariš pored nekoga, da to onda ni ne primjetiš, jer sve promjene idu tako polako da se navikneš prije nego ih primjetiš. A onda valjda vidiš neke fotografije pa se zgroziš. Ali valjda je sva mudrost u tom privikavanju, prihvaćanju, valjda.
Moji roditelji nisu tako lijepo starili. Bolest ih je dotukla preko noći. Odjednom su se pretvorili u sedamdesetogodišnjake, iako su imali tek pedeset i koju. Sijedi, umorni, naborani i nesretni.
Ponekad se mislim da bi bilo super znati što te u životu čeka. Da bi onda živjeli opuštenije i planiranije. Sve bi isplanirali, kad ćemo radit, kad ćemo trošit, putovat, kad ćemo spiskat svu lovu tako da lijenim potomcima ne ostane ništa, i sve tako, po špagi.
Planiranje.
Ponekad mi se čini da je planiranje ljudska najveća boljka. Oduzima tako puno energije, vremena, radosti, a najčešće bude promašeno.
Dobila sam opet psetance na čuvanje. To jer je vrijeme godišnjih odmora, a psetančadi nije svuda dozvoljen pristup. Doveo mi ga je gazda, psetance mi se silno obradovalo, potrčalo u susret, i na pokušaje gazde da ga pozdravi i privuče pažnju, odreagiralo totalnom ignorancijom. Ono je odmah prihvatilo novu situaciju i krenulo prema svojem drugom brlogu, drugom čoporu, bez imalo grižnje i osvrtanja. I bez imalo razmišljanja i planiranja o tome što će jesti, gdje će spavati, kad će kakati. U tom trenutku mu se očito nije ni jelo, ni spavalo, ni kakalo. Samo se veselilo, mahalo repom, i radosno skakutalo po stepenicama.
Jutros smo ubili jednu dugu šetnju.
Sad mi krmi pored nogu.
Smirujuć prizor, to krmeče psetance. Rekao bi čovjek totalna opuštenost, ali vraga, čim mrdnem, već je i ono spremno na akciju.
Čudesni su ti psi.
To njihovo neplaniranje. Sposobnost da legnu zakrme. I da se ne brinu unaprijed.
Puno sam učila od pasa u svojem životu.
Njihov život je jedna jednostavna borba za hranu, pripadnost i seks. Obrnuto. Seks, hranu, pripadnost. To im je ljestvica vrijednosti. To ako nisu kastrirani, naravno. Inače im ostaju samo hrana i pripadnost.
Imala sam cijeli život puno pasa lutalica na hranjenju i ispomoći, ali samo jednog psa zauvijek. Od rođenja do smrti. Poslije njega, naravno, rekoh da više neću imati psa. Možda, ako dočekam penziju, u penziji neku kućicu i uvjete, onda može i pas. Da imam vremena za njega.
A onda, kad sam pokušavala volontirati u azilu, onda sam mislila da ako ikad budem imala uvjete za psa, da ću tamo uzeti sve pse iz jednoga boksa (a po pet bi ih držali u par kvadratnih metara), i držat ih u velikom vrtu, i da neću onda ni trebati vrijeme za njih, samo neku lopatu za skupljanje govana... ali to su sve nebuloze.
Vrijeme, novac, uvjeti, sve su to škuže.
Ono što mi najteže pada u cijeloj toj psećoj priči jest to njihovo starenje. Ono kad od vižljastih zvijeri koje ne mogu prestati trčati, preskakati ograde, loviti lopte u zraku, bacat se u more, izvodit pizdarije i raditi štetu po stanu, nakraju postanu skvrčena i umorna stvorenja tužnih očiju koje svaki korak boli.
I ono, kad bih išla sa svojim starčićem u šetnju šumom, pa bi se on onda poželio igrati šiškama, i radosno započinjao onaj naš uigrani ritual, onako, prvo on ugleda šišku i stane ko ukopan, onda ja šiknem tu istu šišku visoko u zrak, a on se zaleti i lovi je još prije nego je počela padati, to mu je bila najomiljenija, i onda kad je ostario, pa bi poželio se igrati, morala sam paziti kako da mu bacim šišku, da je stigne uloviti, a on bi se uglavnom sapleo i pao prije nego bi uopće krenuo. I onda, tužno me pogledavao kao da se ispričava i mučno se podizao sa zemlje da nastavimo tu šetnju... bez igri i šišaka, nikad više igara zatrčavanja i skakanja, samo otužna i umorna šetnja. Bolio me najviše taj njegov razigrani duh zarobljen u ostarjelom tijelu, i onda gledanje tog ostarjelog tijela kako dan po dan ubija duh u njemu... I sva ta bezbrojna saplitanja i padanja po stepenicama, isto kao i po ravnom, koja su uslijedila... i uvijek na kraju onaj tužni pogled, kao da mu je žao, a onda je prestao i pogledavati, samo bi se po sto i prvi puta mučno podizao sa zemlje pogleda usmjerenog negdje u prazno, kao da mu je već dosta te naporne igre u kojoj ga vlastito tijelo izdaje.
I nema tu pomoći.
Neki ljudi kažu da se pomoć pruža onda kad se staroga psa uspava, neki kažu da je pomoć kad se životinju kastrira. Mi nikad nismo pomogli našem psu. Cijeli život su ga mučili hormoni, i starost ga je dosljedno umlatila. Imao je jedan fino naporan život, dakle. Jedino što nije bio gladan. I igrali smo se sa šiškama. I imali još neke igrice po kući. Lovice uglavnom, to je išlo tako da onaj koji nema plastičnu bocu, taj lovi, ovaj s bocom bježi...
Život.
Psetance gricka svoju igračku i valja se po tepihu. Ne izgleda zabrinuto. Ne brine ga gdje su gazde i što ćemo raditi popodne. Zato sam ja tu da se brinem. Moram u dućan po pseću hranu, a i po nešto za sebe. Nemam pojma što bih, osim da je sutra nedjelja... i da to valjda nešto znači.
I da još imam puno nezavršenih marifetluka po stanu.
A slabašna sam...