prostor i vrijeme
Dočekali su olimpijce na sva zvona i na plesu. Ja nisam. Iako već godinu skoro živim u zgb, i dalje imam onaj osjećaj da je taj zgb negdje drugdje, i da su ti olimpijci sletjeli i dočekani negdje tamo drugdje. Negdje tamo na televiziji. Ovo oko mene, to nije zgb, to su neke zgrade, ulice, livadice, komadići papirića i ostalog smeća po livadicama i parkićima. Na teveju zgb izgleda puno veći i bolji i sjajniji. Ne ovako. Široko i nisko. Na teveju zgb ima samo cvjetni trg s napirlitanim kavopijama, markov trg s nafurenim odijelašima, zračnu luku pleso na kojoj stalno nekog dočekuju, i unutrašnjost arena centra u kojoj se nečeg igraju. Ništa više.
Ionako, najdraži dio od zgb mi je onaj uz savu. Zato jer je prazan i zapušten, i baš sam sretna da zgb nije nikad uredio dio uz savu kao što je ns uredio dio uz dunav. Pa tamo onda imaš asfalt, zidić, klupice, slaju, pivice, semenke, kokice. I rijeku ljudi. U zgb toga nema. Ima livada, po livadi skakuću psi, ima nasip, po nasipu trče entuzijasti, i to je to. Nema gužve.
Nadam se da taj dio nikada ni neće urediti. Barem ne prije nego shvate da uređivanje mora biti podređeno potrebama nas malenih, a ne ulupavanju para na velebne arhitektonske isprdke.
Zato mi se taj dio neušminkani, ali dovoljno uređen da bi bio upotrebljiv, sada najveć dopada . Divljina i zapuštenost usred, kakti, grada.
I onda onaj ranojutarnji miris stajskog gnojiva i svinjica i kokošinjaca tamo negdje između savskog i mosta mladosti. To mi se isto sviđa. Na trenutak kao da se vozim po nekom ravničarskom selu, a ne po gradu. Pomogne mi da pobjegnem, na taj trenutak.
I sviđa mi se to što je ravno.
I sviđa mi se to što me cijela ta kombinacija ravnoga, stajskoga, rijeke, izmaglice, na trenutke podsjeća na rodni grad, i vojvođansku ravnicu, to pogotovo ujutro dok sam još bunovna, i vjetrić pirka, i biciklo pušta ono svoje ujednačeno ritmično zujanje, i svaka rupa na asfaltu podsjeti na one granitne pločice, i biciklo me podsjeća na dedu, on je imao ono svoje staro, teško, crno sa šipkom po sredini na koje smo se, mi djeca pentrali i sjedili postrance, i stalno i svuda se vozio biciklom, u ravnici svi voze biciklo po polomljenim asfaltnim pločama i u hladu debelih i starih bođoša.
U zgb isto ima nekih bođoša. Samo su manji. I vjerojatno se drugačije zovu. I rastu na čudnim mjestima. Nema ih uz cestu, samo u parkićima.
Jedan takav parkić mi je na putu.
Pa se onda prisjećam.
Dok se vozim po mirisima uspomena iz djetinjstva i odjednom osvanem na tom nekom raskrižju.
Hajnclova, radnička, miris dimnjaka i smrad iz auspuha.
Dobro jutro.
