Po čemu smo mi tako bolji?
Kaže mužjak da živimo u najbolje vrijeme ikada, i da nikada nije bilo tako dobro i da smo bolesno bogati kao nikada, jer naše bake nisu imale toplu vodu za prat dječju guzicu, nego su ledenu grijale u ustima i onda su špricale taj neki topli mlaz, i da mi danas pojma nemamo kako nam je dobro i kako puno imamo.
I tako on govori svima na poslu koji neš kukaju i zapomažu i nisu zadovoljni, jer ljudi su takvi, nikad zadovoljni.
Žene pogotovo.
I kad se svi žale na ovu idiotsku vlast koja nas čini da se sramimo i kukamo i zapomažemo, onda on kaže da je negdje drugdje, u većem dijelu svijeta, stoput gore, i da se nemamo što žaliti.
I on jednostavno ne želi vidjeti ni znati da nam je loše.
I kaže da sve je to u glavama.
Men` se ponekad najviše čini da ljudske su glave ispraznije od lubenica, pomidora, krastavaca...
I čini mi se ponekad da tepanje sebi i veličanje ljudske prirode jedna je radnja, milion puta bahatija od očekivanja da negdje gore na nebu postoji Bog i da mi ne moramo radi toga pretjerano se brinuti, jer sve bude On rešil, ne?
A možda i nije, možda su tu negdje u rangu. Veličanje ljudskosti ili veličanje Boga.
Veličanje jednih u odnosu na druge...
Sve to bulšit.
