Praščiće pred bisere...
Onokad ponestane riječi, treba uzeti fotoaparat i slikati. Ili kist i slikati. Iako, ovo potonje mi malo gubljenje vremena, kad već postoje fotoaparati, a još otkad su izmislili digitalne i uništili kodak i kodachrome, i kad je sve to postalo jednostavno ko` prost pasulj (pod uvjetom da se ima neka krekirana verzija fotošopa, naravno), onda čemu kistovi, čemu platna?
Pa da onda ne odemo u fantaziranje o veličajnosti osjećaja koje umjetnik vata pa ih izražava, pa to njegova platna čini cijenjenim umjetničkim dijelima (čija cijena ovisi naravno o etabliranosti, što bi značilo, znaš, to ti je taj i taj, i to njegovo ti zbilja vrijedi, što znamo bez da to nešto njegovo i pogledamo, dovoljno je osjetiti kako zvoni i odzvanja to nečije ime u bespućima ušnih kanalića), ostanimo, dakle, na vatanju trenutka tehničkim pomagalima koja su isključila muku ruke da preslika stvarnost.
I da ne krenemo sad u fantaziranje o stvarnosti...
Krenuli smo mi tako u planine. Hrvatske planine. Tamo gdje se osjeća dodir neimara hrvatskoga čovjeka. Što bi značilo da je priroda netaknuta, zarasla i očuvana u cijelosti. Osim, dakle, hm... zanimljiva je ta netaknutost prirode od ruke hrvatskog čovjeka, a zanimljiv je i taj pristup hrvatske ruke očuvanju prirode.
No, prvo, treba osmotriti hrvatske planine s geološke strane. One su nastale jer se Afrika namjerila preseliti na sjeverni pol, pa tako sad gura mic po mic, i onda se zemlja bora i zbrčkava, a planine pritom rastu. Hrvatska je u tom smislu relativno dobro prošla, njene planine nisu od neke vrtoglave visine, najviša je zabilježena na 1831 metara visine, a s obzirom da se prvi znaci vrtoglavice i slabosti od nedostatka kisika javljaju tek iznad dvije i nešto tisućice, to bi značilo da su sve hrvatske planine i vrhunci, u svojoj biti, draga, pristupačna i čovjeku ugodna mjestašca.
No, da ne bi.
Nikad, ali apsolutno nikad, ne potcjenjuj planinu. Čak i kada ima dragu i pristupačnu visinu. Ljudi ginu i na ravnome, a kamoli neće na nekim strmim brežuljcima. A lakše se gine od potcjenjivanja, nego od strahopoštovanja. Stoga, duboki naklon i nužni oprez pri svakom pristupu.
I upravo zato je neimar hrvatskog čovjeka odlučio pokoriti planine, i gdje god je moguće, dovući neke cestuljke, po cestuljcima dovoziti hrvatske pive, i po hrvatskim planinarskim domovima gostiti hrvatske planinare i, dobro ajde, poneke zalutale strance. Tu i tamo pored cestuljka frknuti neki frižider, špaher, fiću, stojadina, jer to je, valjda tako, tako su naši didovi, davno sidro bacili, a mi za sidro vezani, hvala im na tom činu, ajmo sad svi zapjevat. A uostalom, sporadična odlagališta otpada domicilstva do sada nisu naštetila nikome, samo su malo grda za vidjet, jebiga, negledaj onda.
Što još reći o hrvatskoj i njenoj zbrčkanoj topografiji? Da, jebeno je, prejebeno je lijepa.
Ima to sve nešto, more, otoke, nebo, šume, kamenje, na mjestima tako dahooduzimajuće naslagane i pobacane, da ne pomaže nimako puka činjenica da se tek iznad dvijeiljade ostaje bez zraka.
I što još reći o hrvatskoj i brizi hrvata za svoje planine? Da, oni su tako, poput mnogih drugih, odredili neke dijelove, na karti ih označili debelom zelenom crtom i onda ih prozvali nacionalnim parkovima. Nacionalne parkove prepoznajete uživo po tome, što kad ulazite u njih cestom (a jebeš ti taj nacionalni park bez pristupa vozilom), onda naiđete na neku rampu i drvenu kučiču i tamo čovjeka prigodno obučenog, koji će vam naplatiti ulaz. Moje skromno planinarsko iskustvo može reći da na ulazu u paklenicu, npr, plaćate 40 kn ako nemate planinarsku iskaznicu, 20 kn ako imate, a ne platite ništa ako stignete ući prije šest ujutro, ili ako uđete nekim od sporednih planinarskih putova (svi su legalni i uredno označeni na karti, ako nekog zanima uštediti), a na ulazu u zavižan, plaćate 25 kn ako idete pješke, 45 ako se uvezete autom. Ulaz u potonji park možete također zaobići u širokom luku i ne platiti nikom ništa. Zaobilazak je moguće izvesti samo pješke, naravno.
Ne platiti ništa za ovaku krasotu... pa tko to može platiti, uopće?
Moje skromno iskustvo iz hodočašća zbrčkanoj topografiji po drugim zemljama, može pridodati još dva zanimljiva rješenja organizacije nacionalnog blaga.
NP durmitor, slična priča rvatskoj, cestuljak, rampa, kučiča, plati ulaz. S autom ne moeš uć, s autom se pozdraviš i izljubiš ispred rampe, a postoji također zaobilazna stazica kojom se izbjegava kučiča, ali onda u parku postoji kvaka, ako kreneš manje atraktivnim i manje posjećenim vrhovima, proći ćeš lišo, no, ako im se namjeriš na nacionalnu svetinju, bobotov kuk, onda jebiga, negdje u šumi naletit ćeš na junačinu u renđerskom odijelcu koja strpljivo sjedi na puteljku u nekom hladiću, i koja će ti poželjet dobar dan i priupitat za zdravlje i ulaznicu u park. Nešto kao kontrolor u tramvaju. S obzirom da postoje uredno označeni alternativni ulazi u park daleko od kučiče, šetanje po parku bez ulaznice nije kažnjivo kao vožnja tramvajem bez karte, i renđer neće biti neugodan kao kontrolor u tramvaju, nego će s osmjehom naplatiti kartu, kanda smo još tamo na ulazu u kučiči, a ne usred ničega, ispod borova.
Svejedno, osjećaj da si uhvaćen u nekom prijestupu dok se opušteno šetaš šumarkom isto je neprocijenjiv.
Drugi slučaj. Slovenija. Jedan nacionalni park. Triglav i njegova jezera. Nema ulaznice. Džabe. Nitko ne čuči u grmiću i ne napada iz busije. Bit će da je to razlog što po njihovim gusto sabijenim strminama i zelo zahtevnim stazama ima najveć folka. Za razliku od rvatskih umiljatih pašnjaka gdje je veća vjerojatnost naletit na poskoka nego na planinara.
Što se tiče brojanja metara i mjerenja dužine/visine, crnogorci su dosegli ciglih 2525 metara, što im već može priuštiti vrtoglavice, a naravno, svi oni koji se sjećaju veličanja dostignuća rasta kamenja u onoj bivšoj himni, znaju da slovenci drže rekord, preciznije, uzdigli su se na 2864 metara od morskih valova pod maestralom.
Hrvatska je tu negdje nivritnimimo, ali za razliku od ovih orijaša, ima jedinstvene beskrajne hrptove po kojima kameleoni mogu jednim okom pratit jedrilice po moru, a drugim pogađat tko pali korov tamo po bosni.
Šteta da hrvatska nema kameleone.
Ipak, svak ima nešto jedinstveno, i svak se s time nekako nosi.
A men zanimljivo povlačiti crte i usporedbe. I onda se uvijek čuditi kako neki ljudi od manjeg mogu izvuć više, a neki od više ništa. Ili taman toliko. Koliko im se da, ne više.
A onda, evo opet neka slikica, sam da se podsjetimo u kako lipoj tvorevini živimo.
Ovo lijevo i desno u dnu slije, to su komadići cestuljka, naravno, zar je netko pomislio da će neimar hrvatskog čovjeka propustiti priliku da ukrasi krajolik novoutabanim cestuljkom, novom betonskom vikendicom i pripadajućem mu limenim ljubimcom? Moram ipak napomenuti da ovdje se radi o dijelu izvan onog na karti označenog debelom zelenom crtom, dakle, ovo je običan, najobičniji dio sjevernog velebita s pogledom na bašku.
Inače, u nacionalnim parkovima je strogo zabranjeno: ložit vatru, čupat bilje, sagradit šator, šetat pasa bez uzice, ganjat i maltretirat divlje životinje, i sačuvajmebože bacat smeće. I, iako je u nacionalnom parku zabranjeno gradit šator, tu i tamo nikne neka kameno betonska kučiča s pripadajućim vrtom i limenim ljubimcom, naravno. Kako i zašto im to polazi za rukom, ne znam, ne razumijem zakone. Samo čitam što im piše na onim pločama na ulazu. Pa se čudim.
No, pust`mo te zakučaste ljudske zakone i ajmo mi nazada u nacionalni park.
Ovo je kao što vidite, livada. Hrvatska livada u hrvatskom nacionalnom parku. Baš je lipa. :)
A ovo je djeličak atmosfere s čuvene premužićeve staze (koja zahtjeva jedan post samo za sebe, bogohulno je ugurati je ovako kao neku sporednu tvorevinu, ali, eto...), s koje rafalira pogled na dio rožanskih kukova, koje, pak, možete prepoznati po tome što po njenom hrptu vječito skakuću neke kreature, koje, pak, pritom vrište kao da su na toboganu smrti. Vrištanje se nekim čudom, barem po mojem svjedočanstvu, redovito odvija na hrvatskom jeziku. Nije da imam nešto kontra hrvata koji glasno svršavaju jer su otkrili da mogu pomoću vlastitih nogu skočiti s kamena na kamen, ali ponekad, vrlo često, da, dobro, imam predrasude, i imam problem, razumijem što ti ljudi govore, i ponekad jako poželim da nije tome tako. Da ne razumijem što to oni uzvikuju, dok u adrenalinskom šoku vjeruju kako duhovitost raste zajedno s decibelima.
I tako, živciram se i dok uživam u prirodi i društvu. Eto. :/
U sloveniji, npr, ne smijete vikati. Može to izazvati lavinu, a može dovesti i do gluvog telefona, a i strmine su na mjestima toliko zastrašujuće da su urlici jednostavno neprimjereni. A i glasnice se nekako stisnu zajedno s ručicama koje grčevito stiskaju neke tamo šipkice i sajlice, iznad neke tamo provalije. Stotinjak metara vertikale, cca. Nemreš ni pisnut, ni prdnut. Sve se stisne.
Tako, to samo povlačim paralele...
U hrvatskoj se zato, planinari mogu lagano šetati utabanim stazicama, mogu urlat, vrištat, mogu mislit da su duhoviti samo ako su glasni, po većini staza mogu čak i teturati pijani, malo je kritičnih točaka s koje bi mogli daleko opast (zamjerka se odnosi isključivo na planinarenje po ljetnom vremenu, zima i snijeg mijenjaju stvari drastično), iako, pijanstvo nije zgodno kad su ture duže od osam sati, kolikogod pitomo i blago ovi pejzažići izgledali, pristupit im uvijek treba s oprezom i zalihama vode. I s mobitelom punih baterija, zlunetrebalo.
Povlačenje paralela i okomica na smještaj po nacionalnim prirodnim svetinjama isto je jedan zanimljivi izazov.
Pa hajmo onda od juga prema sjeveru.
Durmitor, npr, on nema neki organizirani smještaj po parku. Ima te neke restorančiće blizu ulaza, ali to me nije doticalo jače. Ima tamo onda, dublje u šumi i više na planini, par bivaka, doslovno sklepanih kučiča za nedajbože, da te ulovi nevrijeme pa se nemaš kamo sklonit. To ima tek toliko da se preživi. Imaju oni i neke tamo štalice za čobane i njihove ovce, ali to zbilja nema nikakve veze s organizacijom života nadobudnih turista-avanturista.
Vratmo se onda brže-bolje u rvatsku, onda.
Rvatska je zanimljiva priča, nadasve. Jug, dakle. Makarska rivijera. Makarska rivijera, lijepa je, dakle, po svojem dramatičnom rezu kojim je odvojena od prijeteći zaštitničkog biokova, do kojeg, opet nadobudni i samouvjereni planinari mogu doći na vlastitim nogama, s morske strane strmo se uspinjući iz makara ravno gore prema vidikovcu. Vrhunac doživljaja je onaj, kad planinarima narastu magareće uši, nakon što dotegle sebe i svoj magareći tovar u višesatnom pentanju i puhanju, i onda naiđu na krasnu livadicu po kojoj bruje mješalice za malter i vrijedno se grade neka tamo betonska zdanjca, do koje lokalni domicilitet s druge strane brda doprđuje kombijima, autima, kamionima, i onda tamo prostire portabl stolove, stolnjake, čaše, boce, i tone pečenja, i u brk se smiju oznojenim prirodoljupcima, koji otužno sjede na livadici i gledaju u dno svojih portabl konzervi.
U slučaju da ste pravi ljubitelj mazohizma na svježem zraku, i da vas ovaj nesklad nije pomeo, i zvuk motornog ulja u zraku nije obeshrabrio, imate izbor nastaviti do par postojećih skloništa, čije ste ključeve nabavili dole u Makarskoj, kod dobrog čuvara. Možete se usput i nadati da ćete u tim skloništima zateći i koju gajbu bire, jer, naravno, do skloništa pametne ljude vodi cestica, a neki dobri ljudi ponekad ostave i nešto što im se ne da odnijeti kući.
Prvo sklonište s cesticom nalazi se ispod najvišeg biokovskog vrha, svetog jure, kojeg osim visine krasi i krasni crvenbijel odašiljač, što znači da planinarska kučiča u podnožju vrha, osim ceste i parkirnog mjesta, ima i beskrajne zalihe struje. I termoakumulacionu pećicu. Ima i koju obitelj miševa, ali to je tako, skroz planinarski.
Drugo sklonište obećaje zato puno svojim odmakom od sat i pol hoda od ceste. Tamo, dakle, neće biti gajba bire, ali neće biti ni onog groznog zujanja strujnog kruga, neće biti ni kolone automobila, neće biti ni buke, ni halabuke.
Ako nekome nije baš jasno zašto neki ljudi budalesaju naokolo s ruksakom, konzervama, vrećama za spavanje, kavom za dobro jutro, čajem za dobar dan, rezervnom odjećom, litrama i litrama vode, umjesto da lijepo sjednu u auto i jednostavno se odvezu na najviši vrh bez kapi znoja, žao mi je, ne mogu im to objasniti.
To je jednostavno to.
Uglavnom, jug rvatske nije nacionalni park, ali je registriran prirodni park, skloništa su tamo smještena na prosječnoj visini iljadu i nešto metara, u skloništima nema nikoga osim prolaznika i posjetitelja, ključ možete dobiti u makarskoj, spavanje plaćate po povratku, cijena po dogovoru, nekad veća, nekad manja, račun za "smještaj" je misaona činjenica, ako ste stranac koji ne razumije naški, najebaste, i nemate što tamo tražiti osim komentara da ste češki, poljski, švapski, biločijisamonenaški idiot i kreten koji ide u planinu u japankama. Umjesto da se odveze autom ko` sav normalan svijet. Pogleda dolje s vidikovca i vrati se lipo. Isto autom. Šta, koj kurac imaju odat gore, budale?
Sad mi se ne da lijepiti slike s biokova, jer sam lijena, a one su negdje na cedejima, ali, vjerujte na riječ, biokovo je prejebeno živopisan komad zemlje pod nebom. Je be no.
Pa evo onda neke druge, tek toliko da ne smaram samo slovima, nego malo i slikama...
Ondak, ajmo malo sjevernije, NP paklenica. Sat i pol hoda od ulaza u paklenicu veliku postoji dom. Domaćin doma pomalo je namćorasti gospodin, a pravilo doma je isto kao i u svim drugim hrvatskim. Jedeš i piješ ono što si doneseš, osim u dva slučaja, prvi je da si kuhanu hranu sjetiš naručiti dan prije, pa ti je oni tamo nakuvaju, a drugi je da slučajno naletiš na domsku neku feštu, u kojoj se možeš do beskraja naždrati janjetinje, krumpira, luka, i sve to pod motom, ajte, ajte, samo vi jedite, da se ne baci. Ono na što možeš skoro uvijek računati jest piva. U nekima domovima su skuplje, u nekima nisu. Cijene su isto nešto što se formira i oformljuje. Cjenik se uvijek piše iznova, obično to bude komadić papirića po kojem se pišu količine popijenog po sjećanju, pa se to pomnoži s nekim brojem po osjećanju. U pohodu po naškim domovima treba se držati par jednostavnih pravila. Rezervirati ležaj, i sve svoje što možeš donijeti, donesi sobom. Osim namještaja i posuđa. Toga gore ima, uglavnom.
Gore, malo dalje od mora i malo više u planinama i na nekim visinama od iljadarke, postoje skloništa. Struge, ivine vodice, vlaški grad... skloništa su otključana i svima žele dobrodošlicu, tko prvi uđe ima prvenstvo izbora mjesta na podu za spavanje, postoje tamo i špaheri na drva, a i neka drva su napiljena i poslagana, da se založi i zakuha, voda s izvora, vrečica juhe, dehidrirane riže, pašte i ostalih gadosti za preživljavanje.
Što se stalnih stanovnika tiče, ivine vodice muku muče s ekipom puhova, slatkim malim dlakavim gustorepim životinjicama, koje orcaju po krovu cijele noći, danju krme, gamad čupava, a vlaški grad (preslatka jedna drvena kučiča s verandom i pogledom) je odavna izgubio bitku sa štakorima, i čini mi se da tamo već neko vrijeme nitko ne noćiva. Osim domicilnog štakorstva, naravno.
I opet mi se ne da kopati po cedejima da vam prikažem ljepotu jednog vlaškog grada i bajkovitu začahurenost ivinih vodica. Lijena sam. A sve sam to prošla pješke, i poslikala, i u više navrata.
Nisam lijena, dakle.
Evo nekih drugih slijica, onda...
Potrošila sam zalihe slijica sa zadnjeg izleta.
A još nisam stigla do one bitne, ključne i najbolnije paralele.
Organizacija domova u NP triglav.
Slovenija. To je ona zemljica na čiji se račun sprdamo u vicevima o promjeru rastegnute harmonike, vremena potrebnog da se zalijepi vinjeta, i tako tih nekih, uglavnom s veličinom povezanih stvari.
Dobro, jasno je, očito je, slovenija je mala i ima jedan mali nacionalni park. U tom parku imaju najviši vrh, a oko njega razasute domove i puteljke do kojih ni jedno četverokotačno vozilo ne može, ni u najluđim snovima, na vlastitim gumama doprijeti. Ti neki domovi u sloveniji se nalaze na visinima skoro pa hiljadu metara višim od najviših hrvatskih vrhova. Do tih nekih domova hrana i piće dolaze, ili žičarom, ili helikopterom. U NP triglav, to je najčešće helikopterom. Ispod samog vrha triglava postoji jedan dom, na visini 2515 (podsjetimo se da je najviši vrh hrvatske 1831, a prosječna visina hrvatskog doma ispod iljadarke), spomenti dom ima kapacitet 300 ljudi, isto tako ima kuhinju, i kad ustanete ujutro, ne morate bauljati po nepoznatim lončićima i kuhati si kavu koju ste si morali sami doteglili, nego, uz već spremnu kavu, birate da li ćete palačinke s marmeladom, orasima ili nutellom. Za sve to što pojedete, popijete, dobijete račun iz aparata za izbacivanje računa.
I važna napomena, u NP triglav ne plaćate ulaz, ne napadaju vas ni renđeri, ni kontrolori iz tramvaja, ali cijene spavanja (ležaj bez posteljine, vreće si izvolite sami doteglit), cijene hrane, pića i sve usluge koje domovi nude, su zavidno veće nego cijene u domovima van NP.
Dakle, kudagod ušli, i kakogod domišljati bili, njihovom sistemu naplate posjete nacionalnom parku ne možete uteć. A oni pritom ne moraju izdvajati za plaću uniformiranim momcima koji od dosade drkulje u nekom šumarku, e da bi možda taj dan naplatili nekome par eura prolaska.
I sad, ako ste pravi rvat, reći ćete serem ti se ja na to, kad ti kakti ideš u tamo neku planinu, pa te služe palačinkama, umjesto da si ga sam sa sobom neš preživljavaš, a ako ste pravi proračunati ekonomista, onda možete izračunati površinu koju prekriva to malo slovenskih alpi, usporediti je sa velebnom površinom jednog jebeno živopisnog velebita, mosora, dinare, biokova, bijelih, samarskih, biraj redom, a onda opet možete izračunati kapacitet smještaja u odnosu na površinu... doći ćete do nekih rezultata.
Ako ste duhoviti, iz tog rezultata možete smisliti neki vic.
Neki vic na račun toga da je lakše doručkom, ručkom i večerom, uslužiti 300 ljudi u domu na dvijeipohiljada metara visine, do koje ne dolaze ni cesta, ni kamioni, ni mopedi, ni žičara, nego osigurati kavu za 30 ljudi u jednom običnom rvatskom domu do kojeg je od tih 30, 28 njih došlo autima i parkiralo ih ispred doma. I dobro, platili su neš simbolično momku u kučiči. Da i momče zaradi plaju, i da ne ćubi tamo bzvz, uredu, okeee.
Ako ste antropolog, onda ćete možda malo lupati glavu o tome, kulturi, civilizaciji, organizaciji, i posebice tradiciji. Tradiciji posvećenosti organizaciji, i tradiciji njegovanja tradicije same, tamo gdje su naši djedovi davno sidro bacili i nas time pošteno ujebali, a mi o tome radosno zapjevali. I onda, možda ćete se začuditi, a možda i nećete, kad u cijelom tom naslijeđenom sistemu čujete razgovor o ministrici koja je nekome pomogla da ne ostane bez posla. Blagi razgovor, pun razumijevanja, i riječi opravdanja, jer mi smo ljudi koji ne pišu račune tipkama, nego rukom, koji broje potrošeno po sjećanju i osjećanju, i koji ne robuju sistemu, nego koji pomažu jedni drugima. Mi smo si cijelo vrijeme u pomoći. Pomažemo jedni drugima. Kako znamo i umijemo. Kako su nas učili. Didovi.
Eto.
Ovim, najmegalomanskijim postom ikad, zaokružujem svoje dvodnevno nerviranje radi neispijanja jutarnje kave, i još uvijek prisutne nevjerice da je moguće dopeljati autobuse s turistima, i kamione s baksama pive našteliti na stepenice dva metra od ulaza u dom, a nemoguće je montirati aparat za račune. Nemoguće je imati po kile kave i ujutro je skuhati i prodati. Naplatiti, zaraditi. A jebate posla, jebate zahvata.
I još sam u nekom šoku. Neadrelinskom.
I evo sam zalijepila sve ove slike. Za vas koji se bojite miševa i zmija i sumnjate u uslužnost vlastitih nogu, tek toliko da vidite da je ta široka vukojebina zbilja predivni dragulj, i da povjerujete da postoji kultura hodočašća netaknutoj prirodi, u kojoj hodočasnici poštuju svoja nepisana pravila o odnošenju smeća, i nečupanju biljaka, i nemaltretiranju divljih životinja. I ako ih se natrpa tamo još stotinu puta toliko njih koji poštuju pravila, prirodi se neće ni približno naštetit kao što to može učiniti samo jedan, koji kroji kriva i zaobilazi svima korisna pravila . I da nije toliko strašno, ni toliko zahtjevno razviti kulturu planinarenja. I da vidite da imamo pun kurac toga lijepoga za pokazati.
I onda možemo: uživati u tim prirodnim ljepotama, razmišljati o ekonomskoj krizi, sjetiti se da nas i sada u ovim govnima samo turizam spašava, razmisliti o svojim tradicijama i navadama, učiniti nešto.
Ili kao i do sada. Ništa.