Pošasti
Gledala sam neku poučno gadnu emisiju o pošastima. Ustvari, u njoj nije bilo ništa poučno, emisija je nadu u gledanost polagala naglaskom na gadno. Pa je tako prikazivala pošast žohara, miševa, skakavaca, rakuna. I govorila o tome kako samo uništavaju, i seru, i smrde, i od njih ljudi ne mogu živjeti. Štetočine.
Bilokakobilo, najzanimljivija mi je bila pošast miševa. To se događa u nekim ruralnim krajevima, zaboravila sam više da li je Amerika ili Australija, ali je svakako nešto na A, i priča se engleski. I državu nije nimalo briga to što miševi unište cijelu ljetinu, ulaze u kuću, grizu kablove, useljavaju u kamione, pišaju svuda redom, i smrde, i ostavljaju tu svoju ljepljivu pišaku po volanu, sjedalu, svemu, svemu, i od njih se ne da živjeti. Pa se onda prikazuju kadrovi zasranih kamiona, pa red pogriženih dječjih igračaka, pa onda kadrovi miliona, milijardi miševa kako trče po štali, sjenicima, dvorištu, jedni po drugima, kao neko ustalasano čupavo sivo more s neurotičnim rozastim repićima.
I nitko ne zna zašto do tih pošasti dolazi.
Sve što znaju jest da je prva naznaka navale miševa pojačana aktivnost sokolova i ostalih ptičurina koje love miševe. Ratari prvo zapaze ptice kako masovno lebde iznad polja, onda već primjete i da im se zemlja pretvara u rupičastu spužvu i tu već znaju da im ništa te godine neće niknuti, jer štogod oni posadili, to samo traje jednu noć i samo miševima dobro dođe.
I onda.
Bude ih sve više i više, dolaze do kuća, ulaze u sjenike, traktore, na krovove, kote se množe se, i ratari to trpe i čekaju onaj zadnji znak. Miševi, kad više nemaju što jesti, onda krenu jesti jedni druge. Prvo crknute, pa one bolesne, pa one slabije, pa onda više ne biraju. Onda idu kadrovi međusobnog klanja. Zadnja faza mišje pošasti izgleda kao bojno ratište, i smrdi gore neko ikada, jer to je faza kad se ratari imaju boriti s gomilama malih smrdljivih leševa.
I, nakon toga, znaju da će imati par godina mira.
I nitko ne zna zašto i kako do tog poremećaja dolazi.
I nitko ne vidi ironiju u tome da su nam laboratorijski miševi najdraže životinjice na kojima vršimo eksperimente, prije negoli krenemo nešto primjenjivati na ljudsku racu.
