O
možda sam pogriješila ono kad sam odustala od japana, jer mi se u tim trenucima činilo kako trebam puno raditi da to zaslužim, i sve sam nešto smišljala kako doći do novaca, imala motiva, razloga, a sad opet, ništavilo... ne mogu se pokrenuti, ne radim ništa već tri dana, ali apsolutno pod milim bogom ništa, skoro da ni ne jedem ništa... sve sam nešto na rubu pomraćenja i vrtoglavice, i štogod da pomislim da bih mogla raditi, ne vidim nikakav razlog ni svrhu, pa onda ni ne radim ništa.
ne šijem torbice, ne farbam zidove, pa čak ni one stolice što sam započela oslikavat ne dovršavam,
uglavnom, pogledam sve te stvari, razmislim o njima, i zaključim da ja to ne mogu učiniti kako spada,
i onda ne radim ništa
na kompjutoru samo zujim između fejsa i glup i glupljih igrica, i čekam da prođe dan.
oko kompjutora i po podu se samo skupljaju mrvice od dvopeka i kokica.
ja to samo pogledam, zaključim da je degutantno i odvratno i malkoc me je i sram, ali ne činim ništa,
ne perem se jer to samo troši vodu a i hladno je, morala bih onda i grijanje palit.
ne idem van jer je tu blizu bzvz, a malo dalje trošim benzin.
ne mogu reći da je stanje alarmantno, jer mi je nekako oke sve to.
jedino kad razmišljam o tome da bih nešto trebala učiniti, čudi me da ne osjećam nikakvu privlačnost prema tome što bi trebala učiniti.
čak ni ono možebitno zadovoljstvo tamo negdje u budućnost kad bih zamislila da sam to nešto napravila.
niti toga nema.
i tako si mislim kako će mi mužjak doći sav sretan i poletan za par dana, a ja ću biti skroz izgubljena jer ne radim ništa, nemam nikakav početak ni kraj,
ni motiv,
i onda si mislim da ću biti nervozna jer nisam ništa napravila,
i onda mislim kako bi bilo najbolje da uopće ni ne dolazi, tako da ja i dalje mogu sjediti ispred monitora i ne raditi ništa,
do besvjesti ništa...
moram učiniti nesto da počnem raditi...
a stvarno ne znam...
možda je to ta neka duboka depresija, kad to više nije ni depresija nego je samo oke... a nešto mi ne da mira da uživam u tom oke... bojim se da ću se pretvoriti u susjeda koji je tako godinama čamio u svojoj sobi, i bio sve stariji i nepokretniji, pa je godinama ležao, pa je umro, pa bivša žena mu nije u novinama objavila da je umro, pa nitko nije ni znao da je umro, a sada je u toj istoj sobi njegova urna koja čeka da ga žena na ljeto odnese na otok.
i tko zna što je on godinama osjećao, da li je i njemu bilo oke i da li je možda pisao blog, dnevnik, nešto bilošto. žena mu navodno nije našla nikakve memoare, samo neke pare, koje je odmah uložila u obnovu zapuštene mu kuće, a njega zapalila i vratila u sobu.
i samo je zid između moje sobe, kompjutora i mrvica i susjedove vaze s pepelom.
zid i vrijeme.
a vrijeme curi.
zid se još drži...
i tako tri dana... a onda sam se natjerala. jučer. ustala prerano i nenaspavana. sve mi se ljuljalo i u glavi bilo mutno. onaj čudan, čudan, čudan osjećaj.
ofarbala sam, tako čudna i ljuljava, hodnik od dvije etaže u žuto.
i nisam si odrezala uho.
danas sam već bolje...