ljudi, more, obale
Opet sam emigrirala na more. Napunila autić svojim glupostima, krpicama i priborom za slikanje i odselila doma na roditeljsku skrb. Nakratko. Stala u Rijeci, usput. Pokupit pečat na birou, ošišat se, uvalit neki paket nekome vožen iz usluge, čist da obogatim svoje mišljenje o dobroti same sebe (nije bila droga, matere mi), i popit kavu s bivšom kolegicom i sada frendicom.
Pa je ona pričala. O tome kako deca rastu, kako je starija debela jer voli papat, a mlađi nije jer ne voli, pa kako je starija talentirana pa je ošla u neku specijalnu školicu za talentirane, a mali je dobio neku nagradu prvu od dvadeset razreda, uz nagradu došlo mu i iljadu kuna, pa je odlučio kupiti si televizor. Pa sad nema ni deset godina, a već mu u sobi visi plazma kao u pravog muškarca, u pravoj krizi srednjih godina.
Pa je pričala o sebi. Da kako joj je dosadno, i kako muža nema do kasno. Jer se ubija od posla. Pa kako se pola njene raje razvelo. I kako se sada svi razvode, jer su im djeca već poodrasla, i više ih skoro pa ne trebaju, a muškarci uglavnom samo smetaju i zanovijetaju. I da se puno njene raje pita čemu ti muškarci uopće služe.
Valjda je to tako, jednom kad prođe reproduktivno doba, onda izađu sve one sitne smetalice i pretvore se u velika ometala i ne vidimo više ništa, nego samo to nešto što smeta. I onda se okrećemo nečem drugom. U tom, trećem životnom dobu. U kojem su blažene one koje ne ovise o svojim mužjacima.
Svejedno. Nije tako jednostavno. Uvijek ta samoća jebe. Uvijek više od malih smetalica i velikih ometala.
Pa je pričala onda o svojem poslu. Kako je zatvorila obrt. I kako je to učinila na vrijeme, jer da nije, sada bi već nagomilala pristojan dug državi, koji bi se samo množio i kotio sam sa sobom. I kako je sad nezaposlena, i strani državljanin, i kako sve to ništa nije strašno, jer zna da će se uvijek nekako preživjeti, pa makar pod stare dane kopali nešto. Zemlju ili kontejner, svejedno je.
Samo što joj je sad malo dosadno. Nema uzbuđenja. A godine idu, i život prolazi. I jebeš taj život kad je u njemu praznina. Ali opet, nije strašno, sve super i sve pet.
Tako valjda mogu govoriti samo oni kojima su najbolje godine prošle uz čitanje uz svijeću dok su vani lupale granate. Njima ekonomske krize i zatvoreni obrti ne znače ništa. Samo dok je u životu veselja, sve drugo će biti dobro.
Ipak, nije me nešto razveselilo sve to. Tužno je i sve tužnije to što mi se čini da više nigdje ne mogu popit kavu koja nije zaslađena prazninom i žalovanjem. Svom suncu i proljeću unatoč...