poslovična ljubaznost
Odavno sam prestala projicirati masovnu osvetu.
Ono, dječje još iz škole, kad bi me netko stariji ćušnuo u prolazu, pa bih onda zamišljala kako ga razbijam svim mogućim varijantama kung fu udaraca, ili kad bi profesori s visoka nešto osorno srali, pa bih onda zamišljala kako sam pametnija i kako znadem više od njih, ili poslije, kad bi netko na cesti trubio, pa bih mu svašta zamislila, pa onda, da me bivši negdje vide i da svisnu od ljubomore i odgrizu si jaja istog trena... prestale su nekako sve te radosti...
Sad me boli briga kad netko trubi, viče, prijeti, sere, nervira se, ženi se, razvodi se, baš me ono... zabole... i ne zamišljam više, ne dotiče me se...
Jedino, ono, tu i tamo, kad na molbu za posao dobijem uljudnu odbijenicu gdje mi objašnjavaju da baš sada, ali baš upravo sada im ja ovakva genijalna i pametna ne trebam, ali da će me držati u arhivi za neku tamo budućnost, pa onda zamislim samo da ta je budućnost došla, i da me trebaju, oni mene, ne ja njih, i da im na to njihovo trebanje odvaljujem cijenu radi koje se osjećaju glupo i nemoćno kao upravo ja sada.
Jebala ih arhiva, da ih jebala.