šmrklji vladaju
Ulovila me prehlada. Valjda jest prehlada. Nos mi je začepljen, sinusi bole toliko da nesvjesno stišćem zube, pa me dakle, bole i zubi, grlo je natečeno, boli uho, uhogrlonos, sve upaljeno, to bi bila ta jeremijina povijest bolesti u cjelini.
Da, i imam temperaturu. Danas se rekordno popela na 38, a večeras, znadem da će to premašiti, tako to ona inače radi.
Imam MaxFlu i kapi za nos koje ne smijem zajedno konzumirati, rekla tako apotekarka, no dok se u sitni noćni sat borim za san i za zrak, kroz sve to začepljeno i natečeno i upaljeno, jebeš onda teta ljekarku. I to što ona kaže. I to što mi od svih tih konzumacija samo srce malo jače zalupa. Ali zato mogu disat. Neko vrijeme.
I boli me glava.
I onda me to sve brine i frustrira.
A lijepo je počelo, i znam da je počelo još prije nego je počelo. Prvo sam bila jako živčana. Išli su mi na živce glupi fejspuk ljudi i njihovi glupi komentari, pa su mi onda kapu punili mužjak i mladunče jer se satima oblače i pripremaju za običan izlazak iz kuće, pa su mi onda išli na živce svi ljudi u planinarskom domu, jer su, naravno, izuzetno glupavi i tupavi a misle da nisu, pa su iz svoje samouvjerenosti još i glasni i napadniji i božemsačuvaj, uf, fuj. I onda sam stalno mislila kamo da negdje pobjegnem od svih tih ljudi i uvučem se u neku mišju rupu i tamo ostanem do daljnjega.
E, ali zato, sad kad me sve boli i razbija, ništa mi više ne ide na živce.
Samo sam jadna.
Jadno je to biti bolesna/stan. I ovisan. Sna isto.
Sjećam se kad sam prije šest godina doselila u Rijeku i počela raditi posao kod šefice koja me nije baš voljela naj naj na, onda je isto bilo ovo doba godine, i isto je zahladilo i isto je pao snijeg, a ja sam živjela u unajmljenom stanu koji je imao jednu termoakomulacionu pećicu u kuhinji, (koja se punila u jedno doba dana, a praznila u drugo) neku patetičnu grijalicu puhalicu u kupani, a u spavaćoj sam se pokušavala ugrijati svojim uljnim radijatorom. Hodnik, dnevni i još jedna soba nisu se grijali, nikad. Prozori isto nisu dihtali. A bura zna proći i kroz one koi dihtaju, pa kako me ne bi tamo škakljala po nosu, dok samo onako tresući se pokušavala zaspati ispod brda popluna i deka.
I onda sam se tako isto razbolila. Temperatura, nos, grlo.
A taman doselila, a taman počela raditi. I nikoga da mi kuha čajeve, juhice i guli pomorandže onako kako to samo mame znaju raditi.
Onda obična prehlada nije bila samo obična prehlada, bila je i silna frustracija.
Ipak, da ne bih ispala pale totalno sam na svijetu, frendica mi je onda donijela dvije kile naranči i došla malo da me utješi, što je još malkoc obogatilo onaj osjećaj nemoći i frustracije. Mislila sam u sebi kako ona misli da sam jadna i sirota i da sam se razboljela od stresa. Što i jesam. I da misli kako sam slaba i neotporna na stres pa onda reagiram takvim glupostima. Slinama i temperaturama.
Danas isto tako knjavim u krevetu i srmzavam se ispod brda popluna i deka, i proklinjem suhi zrak centralnog grijanja, koji tako fino rašpa tamo gdje bi inače trebala biti neka sluznica, i mislim si zašto je život takav da u njemu samo majke znaju oguliti pomorandžu. I kako je to neizostavno osjećati se jadnim i bespomoćnim, onda kad si jadan i bespomoćan.
Pa je došlo mladunče iz škole i ponudilo se da skuha mi čaj. Uopće ne znam kad je to stiglo naučiti, jer sjećam se da je taj neki zadnji pokušaj učenja bilo jedno sasma pristojno trapavilo i stalna prijetnja opečenim prstima, ali mislim da mi je to danas bio jedan od najdražih neskuhanih čajeva ikad.
To zato jer kad sam bolesna, onda mi ništa i nitko ne ide na živce, i tako me lako raznježit. Jer sam jadna.
I sad kad pomislim, iako sam jadna, i sve me nekako rastura i boli, ma baš sam ustvari, ono ... prava guzica.
Guzičetina.