što se bijeli na ultrazvuku crnome
Bila sam danas na moru. Istrijansko more u devetom mjesecu toplo je ka i pišaka, istrijanska obala još uvijek gosti njemačke i slovenske penzionere, na istrijanskom nebu nema ni oblačka.
Blažena nezaposlenost, blaženo izležavanje na istrijanskoj plaži usred devetog mjeseca, usred radnog dana.
Osim toga, bila sam i u ginekologice. Ne danas, to jučer. U nje je isto tako bio mladi naučnik-vježbenik, koji pokušava izgledati starije tako da si pušća neke pahuljaste tvorevine, koje bi trebale prikrivati crvenilo na mladenačkom licu, no, mojoj potiho izopačenoj radosti, nije gurkao svoje mladenačke prstiće u moj, za tu svečanu priliku, uredno i kratko podšišani pizduljak. Umjesto toga je pristojno zurio u ekran i pokušavao shvatiti što je glava, a što rep na toj apstraktnoj crnobijeloj šarevini, dok se doktorica ozbiljno mrštila na moju prirodno zavaljenu maternicu u kojoj nešto raste, a nitko ne može sa sigurnošću definirati što je to. Jel` polip, jel` miom, jel` su labudovi. Pa smo se tako nas dvije mrštile, ona od neizvjesnosti, ja od boli radi njenog kopanja po svim dijelovima pizde, sve u potrazi za introvertiranom maternicom... i onda, opet ništa. Nju je strah, mene je strah, brigo moja pređi na drugoga, eto mene opet s uputnicom i u potrazi za nekim tko se ne boji, a pritom radi na poliklinici.
I tako, eto, uzgajam već godinama neke čudne izrasline u čudnoj maternici i nikako da se posložim sa uputnicama, savjetima, doktorima, primarijusima, hoćemo li krenuti u rizik uništavanja tog nečega i tko zna još koječega, ili ćemo sačekati menopauzu, pa se jednim udarcem riješiti sviju od tih mnogih, ženskih zala.
Ništa to ne bi bilo tako strašno da ne gubim, u tom predanom uzgajanju izraslina, sve veće i veće količine krvi. I ne bi bilo strašno ni to, da moju opasku o sveopćoj slabosti i sumnji u anemičnost, doktorica nije pokušala objasniti nezaposlenošću. Koja utječe na moj doživljaj svijeta i same sebe, isto kao što pretjerano krvarenje utječe na hemoglobin.
Nezaposlenost je kriva za sve. I za ovaj prekrasan dan na moru danas, isto.
Kupala sam se radnim danom usred devetog mjeseca u slanoj pišaki zajedno s njemačkim i slovenskim turistima i jednim parom meduza, dok su nas tri galeba malodušno promatrali...i baš je na trenutak sve bilo fino i na svojem mjestu...
A onda sam, bez misli i primisli, tijela laganog poput perca odlepršala kući i skovala plan. Plan je kidnapirati doktoricu i natjerat je da mi vadi krv i traži u njemu tragove željeza.
Eto, nisam više zaposlena, a nisam više ni tako mlada, ali to ipak ne znači da ne smijem kovati planove.
Dapače, čak štoviše...