Lignja ili pms?
Opet se nešto pokvarilo u meni, neki mehanizam ne radi kako treba, stanice, mitrohondriji, energija, sagorijevanje, neki klinac, već sedam dana vučem temperaturu, glava puca od govana, vrti mi se jače nego inače, slabija sam više nego inače, nemam snage više nego inače, iliti imam snage puno manje nego inače, volje čak i imam, ali sve mi se čini većim od Taipei nebodera, svi "projekti" su velike kamene gromade, a ja sam mali mrav.
Pa sjedi tako mali mrav i gleda u taj veliki život, odnekud treba nešto početi, ne bojati se toga što će me milion stvari i puta prekidati, što će i bez tih prekidanja ionako zapinjati, treba samo početi, a nemam snage ni za taj majušni prvi korak.
I sve mi se više čini da to nije samo viroza, da je to već neka prava bolest, koja sigurno i detaljno nagriza iznutra, dok se mali virusići vesele jer obrane je sve manje. Pa onda oni mogu partijati po sinusima, nitko se na njih ne obazire...
Oće reći da sam hipohondar? Neće... nisam bila u doktora... bilo bi patetično da odem, koji doktor se još obazire na pacijentove intimne osjećaje i predosjećaje dok mu samo sedam dana curi nos i ima tu neku temperaturicu, i neće se ugrijati, preznojit, bolje jesti, štatigajaznam...
Oće reći da sam malodušna, možda sam i malodušna, a možda sam i malokrvna, pa što onda prije liječiti? Dušu da bi je bilo više, ili krv da bi kolala jače?
Oće reći i da sam u peemesu, i da trebam sačekati novo masovno krvarenje, e da bi s njim došli i hormoni i otjerali male virusiće?
Oće reći da se igram doktora i psihologa?
Oće...
Svejedno, loše sam, i nesretno, i slabašno i plače mi se, i budim se u četiri ujutro i onda se opet bojim svega, pomislim na svoje roditelje i onda mi se opet plače, nazovem majku, doživim s njom još jednu od onih ženskih komunikacija, gdje iz njenog patetično tugaljivo povrijeđenog tona moram pogađati koj mi klinac sad želi poručiti, pa se iznerviram i posvađam s njom, bolje da je nisam ni nazvala, pa mi se opet plače i osjećam se loše i nevoljeno i promašeno... i sve opet tako u nekom začaranom krugu iz kojeg se, ponekad, čini da je najbolje skočiti s mosta.
Pa se onda opet tješim da sve je to samo u glavi, i da proći će, i da ionako, da, sve će proći i pokušavam se onda uloviti za nešto, sve što je utješno jest prolaznost, nikakva svjetla točka u nekoj svjetloj budućnosti, sve tako prolazi i to je najbolje od svega, i sve je tako puno teže kad odlučiš da više sile nema, da onaj svijet ne postoji, da smo samo tu slučajno, i da jednom kad umrem, neću za to znati. I da doći će samo taj mrak i tupavilo, i da smrt je upravo onakva kakvu je moj stari opisao kakva je bila dok je padao u komu - mrak koji te nemilice guta...
Pa, onda ne znam, jel kokoš, jel jaje, jel su mi misli bolesne zato jer je tijelo bolesno, ili obrnuto, iako, u obrnuto sumnjam, sve i kad se oboružam pozitivom, tijelo je i dalje slabašno, i sve mi se nekako čini da nije to dobro...