Haaaaaaaans...
Vratili se kući. Preživjeli. Depresiju, djecu, rodbinu, more, sunce, kupanje, ljetovanje i ostale strahote.
Svačeg mi se nataložilo. Kurac nataložilo. Pokaosilo.
Crtice od taloga, jedno na drugo svašta, baš svašta. I istovremeno ništa.
Naredilo mi jučer da se javim na neki posao u drugi grad. Steglo me. Ne jer je posao, nego jer je drugi grad. I nikako ne pomaže to što je taj, upravo onaj kojeg volim najviše. Ne pomaže, jer se nekako, nikako, ne želim sada odljepit od Mužjaka. A i on je rekao isto. Da ne želi da se odljepimo.
Javit ću se na posao svejedno. Moram. Dobit ću ga, jer ga ne želim. Tako to ide, da.
Onda, vidjela, doznala, svašta.
Da oluju ne slave tamo gdje je ta vremenska nepogoda prošla. I da se uzalud ne zove vremenskom katastrofom nešto što je prošlo onuda kud je prošlo. I da ima nekog kurca palca razloga zašto su se pobjednici iz klimatske nepogode vraćali pognuti kao gubitnici. I da isto tako ima nekog kurca palca razloga zašto se o svojoj pobjedi nisu poslije hvalili nikome. Oni koji su prohujali na krilima pobjede. Zbilja to učinili. I da ima nekog kurca palca razloga zašto se nešto, tako razorna imena, slavi najviše tamo gdje je najmanje zadesilo. Ali se zato od toga imalo velike koristi. Od tuđeg jada i nesreće.
I da najtužnije od svega je to što je to tako. Bilo, prošlo, živi se, preživljava, neke kuće nikad neće dobiti svoje krovove, neki ljudi nikad neće priznati, neki neće nikad shvatiti, neki naučiti, sranje se ponavlja i to je njegovo vječno stanje. Ponavljanje.
Majka mudrosti, znanja i ostalih besmislenih stvari.
Tuga i dalje sveprisutna.
Shvatila još.
Da ovisnost o internetu jača je i gadnija od svega što sam probala.
Da ovisnosti o ičemu, bit će da su gadnija čim je čovjek stariji.
Da kad loptam se s mladunčetom, i ono se žali da ga bole ruke i da je umorno, a ja osjećam pritom isto, da to samo znači, da ono se uspinje, a ja silazim i da eto, našli smo se na toj točci od puta.
Njemu put vodi gore, meni dolje, a boli isto.
I da je pravilo da uvijek onaj koji ide gore, poštuje i pozdravlja prvi onog koji ide dolje. Piše tako u knjizi o planinarenju.
I da se pravila krše, jebiga. To ne piše tamo.
I da grozno je to kad se dohvatiš fejspuka i tamo vidiš vjenčanje mlađe sestrične, koju si zadnji puta vidio/la prije petnaest godina i koja se tamo daleko, u tajnosti neviđanja, pretvorila u naborano brdo mesa, a pored koje stoji bjelokosi suhasmokva-čovjek, u čijem smežuranom pogledu jedva prepoznaješ vlastita ujaka, i kad onda joj moraš čestitati kako super izgleda, a želudac se buni na male, bijele laži, i svijet, nekad tako sladak i obećavajući, izgleda sada tako daleko i pregažno pritom...
Sjetila se još.
Da kad sam u pms-u, onda sve ide krivo i ništa ne mogu učiniti.
Da kad dobijem, onda poželim napisati knjigu, sagraditi dvorac, ispeči kolače, naslikati mural, poželim sve odjednom i ne učinim ništa. Previše je toga, a teško se odlučiti.
Učiniti ništa isto je vječno stanje. Kao ponavljanje. Kao majka nečega. Ničega. Zgodno bi baš bilo djetetu nadjenuti ime Ničega.
I da, pisanje je super olakšanje. Kao obilno sranje, rješavanje svega nakupljenog.
A nakupilo se.
Toliko šutnje i nedostatka interneta.
Strašno.