Mediteran kakav je nekad bio
Otoci su ka i ljudi. Reče pjesma. Ili to bijahu brodovi. Svejedno, da nema otoka, bilo bi manje i brodova. Otoče zlatom optočen. Reče isto pjesma.
Pjesme vole svašta trabunjati. To zato jer se žele svidjeti. Pa pokušavaju sve i sva.
A ja sjedim na obali i gledam u otok. Trebala bih nešto osjećat. Na tom otoku rođen mi je otac, preživio svoje djetinjstvo, teško, kvrgavo, bosonogo i puno blitve i krumpira, s tog otoka gledao je u svijet i one neke daleke planine, pa je onda odrastao i otišao.
Pa smo se onda vraćali. Mi kao obitelj. Da vidimo babu, didu, strica, strinu, dicu. A i da oni vide nas. Meni su od svih njih najzanimljivije bile ovce i koze, jer jedino one nisu pametovale, zanovijetale i zadirkivale. Samo su bedasto buljile i plašljivo se sabijale u gomilu. Kad bi se navikle na moju dosadnu prisutnost, e onda bi već počele i tupavo blejati. Ali nikad nisam ostala dovoljno dugo da bi mi ovce dojadile.
Otoka se sjećam da je bio naš za dan republike, jer onda nije bilo škole, a na otoku su se baš nekako u to vrijeme brale masline. Pa su onda odrasli i dica išli upolje skupljat masline, a ja sam obično, ili bila bolesna, ili blejala s ovcama.
Otok mi je ostao u sjećanju i kao frižider soba u kojoj možeš proučavati vlastiti dah, dok tebe sa bijelih zidova proučavaju ozbiljni i ukočeni sveci, i gdje su smijeh i užitak nešto loše, dok oni tamo gore tako ozbiljno i strogo zvjeraju po sobi, i gdje god se makneš, te stroge oči te prate, i štogod da učiniš, ništa ih ne može uveseliti, sjećam se i smrdljive vrčine ispod kreveta, iz kojeg se je, na jedvite jade ugrijanog i ušuškanog, trebalo po noći ustati i onda pustiti ledeni zrak da ti gricka golo dupe dok griješ metalni vrč vrućom pišalinom, i onda taj miris amonijaka, i ta beskrajna ledena tišina i sveti Franjo, koji strogo nadzire smrznutu izbu, kao da mu ni na kraj pameti nije da se osmjehne novom danu i poželi dobro jutro, nego me sve strožije i strožije mitraljezira, dok do beskraja odugovlačim taj trenutak ispadanja iz tople postelje, u sibirskoj sobi, na mediteranskom otoku.
A kužina, e to je druga priča...
Tamo su se sveci razbahatili i urotili da požderu svoju posljednju večeru, i potom razapnu najvoljenijeg, i tamo je sasvim jasno da smo svi mi redom jadne, pohlepne, pijane i podmitljive prodane duše, a samo je jedan jedini ispravni sin, a njega smo davno ubili, i jebiga, sad se svi mi ostali možemo opustiti i bančiti. U tu svrhu, na banku, ispod slike vodilje, običavalo je stajati crno vino, u koje se, zagrijano za doručak, točao kiseli domaći kruh, i time su se hranila dičina, da imaju zdrave, rumene obraze i da odrastu u prave bahate dalmatinske sinove, mozgova još u djetinjstvu riješenih alkoholom.
Pored kiselog kruha, nudio se domaći ovčji sin, dozlaboga slan od morske vode, isto toliko slane srdelice, i maslinovo ulje, gorko kao žuč.
Pa su odrasli, sa svim guštima, točali kruh u ulje i kvasinu, ložili pećicu, natapali se kiselim crnim vinom i pričali svoje lovačke priče.
Prvi dan se pričalo o tome kako smo jedva preživjeli buru na krivudavoj jadranskoj magistrali, kako nismo znali da je cesta zatvorena, kako je to bilo strašno i prestrašno, kako je bilo kamenja na cesti i auta na rubovima provalija, kako je u Karlobagu skoro odnijelo vrata s auta, i kakvu glazbu sviraju žice na masleničkom mostu. I kako bura uvijek stane kad smo nadomak cilju. Kao da nikad ništa nije bilo. I kako nas dragi bog čuva, naravno.
Drugi dan se pričalo o susjedima koji su činili ovo-ono, pregradili cestu, posvadili se sa selom, vinčali se, rodili dite, umrli, razboljeli se, kupili televizor, otišli u Amerike.
Treći dan se raspredalo o uspomenama i djetinjstvu teškom i kvrgavom. I o tome kako je sada super. Jer sad se imadu auti, trajekt vozi svaki dan, ima autobus, ima marmalade, ima čokolade, ima se lipi poljski zahod deset metara od kuće.
Ja bih se obično razboljela drugi dan. Jer bih se onog prvog nalokala ledene vode s bunara (jedina voda koje je u kući bilo), i onda se posmrzavala u štali s ovcama i kozama i ponekom svinjom, (otkad se kupio traktor, tovara u štali više nije bilo) i jer ne bih jela ništa od bogate gorkokiseloslane najzdravije hrane na svijetu, i jer bi onda imunitet i krajnici rekli svoje.
Rekli bi da na otoku, i u obilju zdrave i prezdrave hrane, preživjeti mogu samo najjači. A to nisu dežmekasti jedinci koji spavaju u toplim sobama i imaju toplu tekuću vodu, i biraju čudesa hrane za doručak, ručak, večeru... i nisu oni koji ne idu upolje, spavaju do podna, ne čiste, ne kuvaju, ne vade vodu iz bunara, ne idu u ribe, i ne podnose guc crnog vina. Sve se to u ono vrime očekivalo od dičine.
I grubi su bili ljudi na otoku prema dičini.
Sad sjedim na sigurnoj obali i čini mi se da ni na kopnu nisu ništa manje grubi. I rekla bih da od maslinovog ulja i zdrave hrane i zdrave gladi, čovjek mora postati grub.
A od čokolade mekan. Ili barem lako topljiv.
Trebala bih svejedno nešto osjećati. Prema tom otoku. Kad sam već tako blizu nakon toliko desetljeća udaljenosti. Jer tamo su uspomene, tamo su kosti nekad živih ljudi, u tim kostima su neki geni u mene još živi, tamo je cesta, vikendice, kafići, wi-fi, to nije više onaj otok iz onog nekog izgubljenog vremena, tamo su ostarjeli stric i strina, tamo je njihov poludjeli sin kojeg je odnija vrag na bojištu, i nikad ga više nije vratija nazad, iako ni prije toga nije bija sav svoj, (budimo realni i zajedljivi u isto vrijeme) tamo je nešto što baš nekako ne želim vidjeti. Raspadnuta kuća, umazana kužina i smrdljivi lancuni. Neki natruli ostaci nekog života. I sve je nekako otišlo k vragu.
Bit će da to ide s godinama, sve to nešto što nije kao ono nekad, nego eto... s godinama talože se priče o umrlima, prohujalima, onima kojih je nekad bilo, a sad ih više nije, i svijet je bio drugačiji, i mi isto... a sad smo odrasli, načeti borama i sijedinama... i na godišnjem odmoru...
Mudrost je prevelika uživati u trenutku i ne gledati nazad, i ne gledati unutar, unutar su sve neke slike iskrivljene od silnih mijena moždanih stanica, krivo je rekao onaj što tvrdi da treba gledat unutra, treba zurit stalno vani, i ne vidjeti tamo nikad uspomene, samo neke nove i nove nakupine kamenja i trave i drveća i kuća i ljudi, i ništa više ne znati... mudrost je sjediti na obali i gledati na svijet kao da ga prvi puta vidiš, i kako li se ono uopšte beše zvaše onaj krasni otok što strši sad tamo preko puta? Baš je lip. I baš bi valjalo malo po njemu prošetati, onako, kao da nisam nikada prije...