Ruke su mi suhe. Nije ruke, nego koža na rukama. I nogama i licu. Vani je minus, bura svira i svira, nahajcala sam grijanje i nastavila se sušit. Cimerice rade sve redom, jedna ima temperaturu. Druga nema. Druga je sitna i vruće krvi i hoda naokolo u tankim majčicama i stalno neš cvrkuće. Podsjeća me na vjevericu. Vjeverica na steroidima, rekla bi Pametnica-Slatkica.
Mačak više ni ne pita da bi van. Izdržao je jučer vani par minuta a onda se vratio nakostriješen kao da su ga duhovi utjerali nazad. Sad samo tužno gledi kroz sigurnost prozorskog stakla. Onih par minuta u kojima ne spava. I ne arlauče.
Umorna sam danas. Sve što pazim jest da svaki dan uredno održim svoju razinu endorfina. Svaki dan minimalno sat vremena ode u tjelesnost. To je jedini način da se održim gore. I da budem cvrkutava i optimistična, a i da se stvarno osjećam tako.
Danas idem van poginut na buri i trčat sat vremena po šumi. Sat i pol, rekoše mi. Ajde. Poslije toga dugujem stijenu Paprenoj. Makar ću je osiguravat, ako niš drugo. Još me bole podlaktice od prekjučer. I čini mi se da ta gravitacija svake godine postaje jačom u odnosu na lani. I sve je to nekako teže dići dupe gore. I sve treba neš ulagati više napora da bi se ostalo na onoj razini za koju nekad nije trebalo toliko napora. I sve to...
Opet loše spavam. Prošla me ovulacija, opadaju hormoni, postaje mi nemilice hladno. Sinoć sam spavala u dvije majice kratkih, jednoj dugih i trenerci i dva para čarapa od kojih su jedne ličke pletene. I sve to pod poplunom i dekom od ovčje vune. Prije nego sam navukla gornji dio trenerke ležala sam naježena ko ježurka. Onda se obukla. Onda nikako zaspat. Ali barem nisam cvokotala..
Sad sam umorna.
A treba radit. Treba i kad si službeno nezaposlena.
Idem.
Jednom je gospodin Tesla, navodno, zamislio kako je sva energija besplatna jer nam je takoreć, poklonjena. Kao vatra, npr. Nismo je izmislili, samo smo s njome naučili rukovati. Isto tako, struju ne izvlačimo sebi iz dupeta da bismo je imali prava prodavati kao vlastiti proizvod, nego iz prirode koju ne posjedujemo i stoga bi trebala biti besplatnom i svima dostupnom. Sve drugo je kontra prirode, kontra Boga, za one koji u njega vjeruju.
No, eto.
Struja se prodaje. Nafta se prodaje. Zemlja se prodaje. Voda se prodaje. Zrak još ne. Na sve što nam iole vrijedi netko je stavio šape i ne daje nego prodaje.
Pokušavam ponekad zamisliti kako bi to bilo da je bilo po Teslinom.
Struja bi bila džabe. Internet bi bio džabe. Grijanje, benzin, stanovi, kuće, sve bismo mogli dobiti samo tako jer na to imamo pravo.
Ne bismo više morali ić na posao. Ne bismo više morali raditi cijeli život da bismo otpatili kredit za dva stana iako smo kupili samo jednog. Raditi za kruh, za krpe, za djecu, za škole, za budućnost, za djecu djece, za starački dom, za mjesto na groblju. Ne bismo morali ništa.
Sve mi je to lako zamisliti.
Samo ne i šta bi ljudi onda po cijele dane radili... kad ih ne bi sila obaveza svako jutro na rad natjeravala. I kako bi oni to među sobom znali razdijeliti, a da se ne pokolju pritom oni koji su dobili stan, s onima koji su dobili kuću... Ili bi svi dobijali iste kućerke, u njima sretni živjeli i sa sjajem i zadovoljstvom u očima međusobno izmjenjivali svoja znanja, kreativnosti i spolne bolesti.
Ljudi... najnapredniji krvoločnici planete.
Za sada mi je dobro. Budim se dugo. Ne moram ništa. Kuham kavu. Ne moram, ali želim. Pit kavu jutrom satima.
Ležim, sjedim, ne moram nigdje, ne moram ništa, ne čekaju me kolone na ulici, gužve u autobusu, nema više luđakinje u ofisu koja na mene istresa svoje frustracije dok brojim mjesece kredita za novo sjajno auto i nemam kamo, jer moram platiti struju, stanarinu, hranu, kredit, jebalo me novo sjajno auto, nema više moram, moram, nema više mušterija, nema više straha od inspekcije, nema više nasilnog odljepljivanja kapaka, nema više obaveza, obećanja, upita, odgovora, računa, nema posla... ne moram više imati grč u želucu za doručak...
Ne moram. Krasno li sljubljenih riječi.
Odlučujem što ću i kad ću. I nije da ne radim, učinim ja svašta nešta. I za sebe i za bližnje. S guštom, bez grča i daleko od ruba izdržljivosti.
Fino je. Za sada.
Kao pravo utjelovljene još jedne izgubljene ovčice zalutale na poljima recesije s radnom knjižicom međ` papcima, dobila sam na onom čuvenom birou savjetnicu za svoju svjetlu budućnost. Dobila sam isto tako i termin posjete i napomenu da neopravdni izostanak neminovno vodi do ukidanja svih prava i brisanja iz evidencije biroa na 6 mjeseci. Kao izbrisana iz evidencije i biroa, uopće ne dišem, ne postojim, ne pasem i ne izbacujem brabonjke. Jednostavno me nema. I kako me tamo više nema, onda ona neupućena teta bedasta izraza lica, lagano može koristit moje nepojavljivanje savjetnici kao vlastiti uspjeh, kojim se bahato hvali pred kamerama. Jer statistike pokazuju da u evidenciji biroa postoji sve manje i manje ljudi. Onih šupaka koji se nisu na vrijeme javili svojoj savjetnici, pa su zasluženo izbrisani i pometeni pod tepih, ko ih jebe budaletine neodgovorne.
Pa kad se sve to zajedno zbroji, nije onda nikakvo čudo da sam se smrzla jutros tamo negdje oko 3, dižući se na piš pauzu od spavanja i ugledavši krovove preko puta pokrivene bijelim. Snijegom. A nije prognoza tako rekla. A ako je u Zagrebu bijelo, pomozbog kako je onda u Gorskom kotaru, a savjetnica čeka tamo dolje u Rijeci u ranu zoru devet sati, a ja sam u Zagrebu, a jebo mater....
I nije onda ni čudo da nisam više mogla spavat, samo ljubomorno gledat u opušteno tijelo mužjaka dok ovaj mirno plovi snovima svojim. U pidžamici.
Navikla sam već na mužjaka u pidžami. I s hladnim rukama. Jedinog na svijetu koji ima ruke hladnije od mojih. Jedinog kojem ja mogu grijati ruke i učiti ga kako ugrijati hladne papke. A u mene cirkulacija samo što nije odustala.
Pa sam sanjala. Kako sam na moru i ljeto je i svi se kupaju i kako je jedanaest sati i kako sam zakasnila savjetnici, jebomater. Pa sam se probudila. Uf, samo san. Super.
Pa onda kako putujem autobusom i putujem i na autobusnoj sam u osam sati i imam još sat vremena da skočim po tatu, slikam ga i odnesem sliku savjetnici, i uh, neću stić, i onda trčim i trčim, a pored mene trči smrt i brža je jebomater, udaram je i lomim, ali ona se svaki puta uspravi, jebomater i onda zvoni sat. Uf, samo san.
A stvarnost je snijeg koji sipi i autoput kojim moram stić savjetnici. A prije toga očistiti snijeg s auta. Jer kazna je 700 kn ako je auto prljavo od snijega. I onda smrznut ruke. Jer u primorju ne trebaju nam rukavice, a ni metlice za snijeg. Psovat meteorologe. I računat koliko se isplati poginut u pokušajima da se spoji još jedna noć s mužjakom i običajem da se jutrom ranom samo tako mogu sjurit do Rijeke. I koliko trebam uopće dobit naknade i da li je za to vrijedno ginut.
I dal` sam se sinoć baš morala onako ubit s pivom, e da bih od 3 do 4 budalesala po stanu i gledala u sniježne krovove suhih ustiju.
I ako to uspijem sve stići, da li je šteta što sam tako silno sposobna, a tako nezaposlena. I da li je onda skroz u redu da postanem poduzetnicom, kad sam sposobna uklaviriti seks, snijeg, i jurnjavu do savjetnice.
Jesam. Sposobna.
Stigla sam naučit vozit po snjegiću, po bljuzgi, preticat, kočit, neeee kočit po snijegiću, stat se na pumpi popiškit, sudarat se s burom od Oštrovice do Kikovice, parkirat se između dva debla i dvije garaže i nacrtat se savjetnici točno u minut pred vratima.
Ona je uzela moje papire, objasnila mi da se savjetnica za grafički dizajn nalazi u sobi 24, da je mogu, ali ne moram posjećivati ali da se moram svakog mjeseca do 20-og javiti na biro i da to je to.
Skoro se ubih da bi me teta s hladnom ondulacijom i debelim naočalama upisala točno u toliko sati i objasnila da ako me bilošto zanima da se javim u sobu 24. I dovidjenja. I nek netko još kaže da je bit nezaposlen samo tako lako.
Otišla sam u šetnju gradom. Prvi puta otkad sam ovdje komotno šećem gradom. Zovem ljude na kavu. Čini mi se da cijeli grad samo šeće i pije kavu. Pitam se tko od svih tih ljudi na cesti uopće radi. Bura piha i želi odnijeti u tripripizdine sve one karnevalske trake, ali ljudi još uvijek prkosno šeću. I ispijaju kave. Konobari rade. Ajd, bar netko, ipak.
Osjećam se silno sposobnom ovako nezaposlena. Cijeli grad je predamnom. Litre i litre kave koje još trebam ispit. Ćakule. Pametovanja. Šetnje dućanima. Šetam i gledam, ne diram. Uživam u odbijanju kupovanja. Mmmm. Potrošačko društvo, fuj, fuj, fuj!!!
Pobijedlia sam danas savjetnicu i očekujem svoju naknadu. I ona babanjka mi se neće ceriti u mikrofon. Neće meni.
Kao pravi predstavnik jednog lijenog đabalebaroškog naroda uživam u svakom svom besposlenom danu.
Rođena poduzetnica, a što reć?
Psovka bi trebala bit prva riječ nakon rođenja na ovim krajevima. Psovka je ono na što smo navikli. Jer s njom tjeramo svo zlo, činimo sebe manjima, jadnijima i ranjivijima i psovka je stoga baš najprikladnija riječ za dobar dan. Ili dobru večer.
Pa, eto, kurac, evo me.
Strašna psovka, u pičku materinu.
Kurac.
Otkad sam krenula zdušno trenirat psovke, primjetila sam da mi fale riječi. Nestale su. Ne da se više pamtit mozgu umornome. Pa tako, kurac ovo, kurac ono, jebote.
I sve sam rekla.
Osim toga, noć je. U Gorskom kotaru zapao snijeg. Vani nije, ali hladno je. Vani.
Čujem cvrkut. Prvi cvrkut u veljači. Ovdje je tako hladno da ni mačkama nije do seksa. Ili su možda u gradu potamanili sve mačke, tek toliko da mogu na miru spavati i da im ne moraju skupljati crijeva sa cesta. Pa se tičice vesele tome u pola noći.
Njušim proljeće od njihovog veselja. Rekla sam Mužjaku danas da više ni ne mogu zamisliti ovo golo drveće u zelenom izdanju. Njemu smiješno. Još uvijek nalazi smiješnim moja znanstvena istraživanja o vlastitom doživljaju svijeta. Trebala sam bit znanstvenicom, kaže.
Trebala, da...
Namjesto toga, slobodna sam od etiketa. Kronično umorna od igrokaza. Mali manjak hemoglobina. Mali, mali, mali.
Idem spavati. Prvo malo jest. Malo naložit teve. Da ne jedem u tišini. Tužno je. Malo ovo, malo ono. Malo nešto.
Kurac sve to.