Ruke su mi suhe. Nije ruke, nego koža na rukama. I nogama i licu. Vani je minus, bura svira i svira, nahajcala sam grijanje i nastavila se sušit. Cimerice rade sve redom, jedna ima temperaturu. Druga nema. Druga je sitna i vruće krvi i hoda naokolo u tankim majčicama i stalno neš cvrkuće. Podsjeća me na vjevericu. Vjeverica na steroidima, rekla bi Pametnica-Slatkica.
Mačak više ni ne pita da bi van. Izdržao je jučer vani par minuta a onda se vratio nakostriješen kao da su ga duhovi utjerali nazad. Sad samo tužno gledi kroz sigurnost prozorskog stakla. Onih par minuta u kojima ne spava. I ne arlauče.
Umorna sam danas. Sve što pazim jest da svaki dan uredno održim svoju razinu endorfina. Svaki dan minimalno sat vremena ode u tjelesnost. To je jedini način da se održim gore. I da budem cvrkutava i optimistična, a i da se stvarno osjećam tako.
Danas idem van poginut na buri i trčat sat vremena po šumi. Sat i pol, rekoše mi. Ajde. Poslije toga dugujem stijenu Paprenoj. Makar ću je osiguravat, ako niš drugo. Još me bole podlaktice od prekjučer. I čini mi se da ta gravitacija svake godine postaje jačom u odnosu na lani. I sve je to nekako teže dići dupe gore. I sve treba neš ulagati više napora da bi se ostalo na onoj razini za koju nekad nije trebalo toliko napora. I sve to...
Opet loše spavam. Prošla me ovulacija, opadaju hormoni, postaje mi nemilice hladno. Sinoć sam spavala u dvije majice kratkih, jednoj dugih i trenerci i dva para čarapa od kojih su jedne ličke pletene. I sve to pod poplunom i dekom od ovčje vune. Prije nego sam navukla gornji dio trenerke ležala sam naježena ko ježurka. Onda se obukla. Onda nikako zaspat. Ali barem nisam cvokotala..
Sad sam umorna.
A treba radit. Treba i kad si službeno nezaposlena.
Idem.