Kao pravo utjelovljene još jedne izgubljene ovčice zalutale na poljima recesije s radnom knjižicom međ` papcima, dobila sam na onom čuvenom birou savjetnicu za svoju svjetlu budućnost. Dobila sam isto tako i termin posjete i napomenu da neopravdni izostanak neminovno vodi do ukidanja svih prava i brisanja iz evidencije biroa na 6 mjeseci. Kao izbrisana iz evidencije i biroa, uopće ne dišem, ne postojim, ne pasem i ne izbacujem brabonjke. Jednostavno me nema. I kako me tamo više nema, onda ona neupućena teta bedasta izraza lica, lagano može koristit moje nepojavljivanje savjetnici kao vlastiti uspjeh, kojim se bahato hvali pred kamerama. Jer statistike pokazuju da u evidenciji biroa postoji sve manje i manje ljudi. Onih šupaka koji se nisu na vrijeme javili svojoj savjetnici, pa su zasluženo izbrisani i pometeni pod tepih, ko ih jebe budaletine neodgovorne.
Pa kad se sve to zajedno zbroji, nije onda nikakvo čudo da sam se smrzla jutros tamo negdje oko 3, dižući se na piš pauzu od spavanja i ugledavši krovove preko puta pokrivene bijelim. Snijegom. A nije prognoza tako rekla. A ako je u Zagrebu bijelo, pomozbog kako je onda u Gorskom kotaru, a savjetnica čeka tamo dolje u Rijeci u ranu zoru devet sati, a ja sam u Zagrebu, a jebo mater....
I nije onda ni čudo da nisam više mogla spavat, samo ljubomorno gledat u opušteno tijelo mužjaka dok ovaj mirno plovi snovima svojim. U pidžamici.
Navikla sam već na mužjaka u pidžami. I s hladnim rukama. Jedinog na svijetu koji ima ruke hladnije od mojih. Jedinog kojem ja mogu grijati ruke i učiti ga kako ugrijati hladne papke. A u mene cirkulacija samo što nije odustala.
Pa sam sanjala. Kako sam na moru i ljeto je i svi se kupaju i kako je jedanaest sati i kako sam zakasnila savjetnici, jebomater. Pa sam se probudila. Uf, samo san. Super.
Pa onda kako putujem autobusom i putujem i na autobusnoj sam u osam sati i imam još sat vremena da skočim po tatu, slikam ga i odnesem sliku savjetnici, i uh, neću stić, i onda trčim i trčim, a pored mene trči smrt i brža je jebomater, udaram je i lomim, ali ona se svaki puta uspravi, jebomater i onda zvoni sat. Uf, samo san.
A stvarnost je snijeg koji sipi i autoput kojim moram stić savjetnici. A prije toga očistiti snijeg s auta. Jer kazna je 700 kn ako je auto prljavo od snijega. I onda smrznut ruke. Jer u primorju ne trebaju nam rukavice, a ni metlice za snijeg. Psovat meteorologe. I računat koliko se isplati poginut u pokušajima da se spoji još jedna noć s mužjakom i običajem da se jutrom ranom samo tako mogu sjurit do Rijeke. I koliko trebam uopće dobit naknade i da li je za to vrijedno ginut.
I dal` sam se sinoć baš morala onako ubit s pivom, e da bih od 3 do 4 budalesala po stanu i gledala u sniježne krovove suhih ustiju.
I ako to uspijem sve stići, da li je šteta što sam tako silno sposobna, a tako nezaposlena. I da li je onda skroz u redu da postanem poduzetnicom, kad sam sposobna uklaviriti seks, snijeg, i jurnjavu do savjetnice.
Jesam. Sposobna.
Stigla sam naučit vozit po snjegiću, po bljuzgi, preticat, kočit, neeee kočit po snijegiću, stat se na pumpi popiškit, sudarat se s burom od Oštrovice do Kikovice, parkirat se između dva debla i dvije garaže i nacrtat se savjetnici točno u minut pred vratima.
Ona je uzela moje papire, objasnila mi da se savjetnica za grafički dizajn nalazi u sobi 24, da je mogu, ali ne moram posjećivati ali da se moram svakog mjeseca do 20-og javiti na biro i da to je to.
Skoro se ubih da bi me teta s hladnom ondulacijom i debelim naočalama upisala točno u toliko sati i objasnila da ako me bilošto zanima da se javim u sobu 24. I dovidjenja. I nek netko još kaže da je bit nezaposlen samo tako lako.
Otišla sam u šetnju gradom. Prvi puta otkad sam ovdje komotno šećem gradom. Zovem ljude na kavu. Čini mi se da cijeli grad samo šeće i pije kavu. Pitam se tko od svih tih ljudi na cesti uopće radi. Bura piha i želi odnijeti u tripripizdine sve one karnevalske trake, ali ljudi još uvijek prkosno šeću. I ispijaju kave. Konobari rade. Ajd, bar netko, ipak.
Osjećam se silno sposobnom ovako nezaposlena. Cijeli grad je predamnom. Litre i litre kave koje još trebam ispit. Ćakule. Pametovanja. Šetnje dućanima. Šetam i gledam, ne diram. Uživam u odbijanju kupovanja. Mmmm. Potrošačko društvo, fuj, fuj, fuj!!!
Pobijedlia sam danas savjetnicu i očekujem svoju naknadu. I ona babanjka mi se neće ceriti u mikrofon. Neće meni.
Kao pravi predstavnik jednog lijenog đabalebaroškog naroda uživam u svakom svom besposlenom danu.
Rođena poduzetnica, a što reć?
Post je objavljen 21.02.2011. u 23:26 sati.