°~°aNiMaL wOrLd°~°

15.10.2006., nedjelja

SIBIRSKI TIGAR

Sibirski tigar (Panthera tigris altaica) je najveća mačka na svijetu. Pripada carstvu životinja, razredu sisavaca, natporodici mačaka, porodici velikih mačaka i jedna je podvrsta vrste tigrova. Živi u sibirskim šumama i prašumama, lovi kao i ostali tigrovi. Sibirski tigrovi su ugroženi jer se izlovljavaju zbog crvenkastog krzna ukrašenog crnim prugama.Sibirski lili manđaski tigar najveća je od svih mačaka na svijetu poznata po posebnoj ljepoti i gracioznošću. Tigar je u prirodi nažalost postao prava rijetkost dok u zatočeništvu živi u mnogog većem broju. OSOBINE: Građa tijela: Sibirski tigar je vrlo snažan i mišićav. Može biti dug od vrha njuške do kraja repa gotovo 4 m, od čega na rep otpada oko 90 cm. Visina do ramena može biti do 1,15 m, što ga čini najvećim i nasnažnijim od svih podvrsta tigrova. Može težiti od 100 do 320 kg, no mogući su i ekstremni izuzeci: najteži do sada poznati sibirski tigar je bio težak gotovo 400 kg. Krzno: Osnovna boja njegovog krzna je žućkasta, dok su mu trbuh i početak unutrašnje strane bedara bijeli. pruge su tanke i dugačke, a značajno je svjetliji od svojih srodnika koji žive južnije. Krzno mu omogućava dobro prikrivanje u snijegom pokrivenim tajgama. Kako u tim područjima temperatura može biti i do -45°C, neophodno mu je gusto i dugačko krzno. Ispod krzna ima na trbuhu i bedrima sloj masnoće koja doprinosi boljoj izolaciji od ekstremnih hladnoća. Ostalo: Oko 10 cm duge i oštre kandže su mu uvučene, osim kad krene u napad na plijen. Vid mu je oko 5 puta bolji od ljudskog. Vidi binakularno i razlikuje boje. U punom trku može doseći do 70 km/h. NAČIN ŽIVOTA: Sibirski tigar živi na vrlo velikom teritoriju koji se može protezati preko površine do 3000 četvornih kilometara. Ako tamo ima puno hrane tigar godinama može ostati tamo, ali ako hrane ponestane može se dogoditi da počne ubijati domaće životinje (pse, mačke, kokoši...).Mužjaci i ženke obilježavaju svoja područja urinom i ogrebotinama po stablima. Samo teritorij mužjaka prelazi preko teritorija ženke i samo mužjaci brane svoja područja od drugih mužjaka. Mužjak sibirskog tigra živi samotnjački a prema ženki je tolerantan te dopuša drugim tigrovima obaju spolova da prelaze preko njegovog teritorija.Zaštićen je kao ugrožena vrsta. Oni su noćne životinje, a očekivani životni vijek im se kreće između 15 i 20 godina. RAZMNOŽAVANJE: Sibirski tigar se ne pari u određeno doba godine. Ženka je plodna samo tri do šest dana, a cijelo to vrijeme mužjak ostaje uz nju pa se životinje pare nekoliko puta. Nakon čega je napušta i kreće u potragu za sljedećom ženkom. Nakon otprilike 95 - 112 dana ženka okoti dva do četiri slijepa mladunca na zaštićenom mjestu. Doji ih i čuva pa ih na početku gotovo i ne ostavlja same. Nakon dva tjedna mladuncima se otvaraju oči a u to vrijeme rastu i prvi zubi. U dobi od dva mjeseca mladunci prvu put napuštaju skrovište. Tada im majka donosi meso ali ih ne prestaje dojiti sve do dobi od 5-6 mjeseci. Tada ih majka vodi u lov na plijen. Nakon godinu dana nakon što mladunci nauče osnovne tehnike preživljavanja sami idu u lov. U dobi od 3 - 5 dodina napuštaju majku i sami kreću u potragu za teritorijem. HRANA I LOV Sibirski tigar mora dnevno pojesti 9 do 10 kg mesa jer je njegova potreba za rezervama energije izuzetno velika kako bi mogao preživjeti u vlo hladnoj klimi. Preživljavaju loveći razne vrste jelena, divlje koze, divlje svinje, risove, medvjede i manju lovinu. Ako nema druge lovine, ubit će i psa ili domaću stoku. Zahvaljujući snažnoj građi, može i tešku lovinu odvući daleko do nekog mirnog mjesta da ju pojede ili pohrani. Provodi puno vremena u lovu, jer samo oko 10% napada uspijeva. Napad započinje šuljanjem. Kad priđe dovoljno blizu plijenu, snažnim skokom skače lovini na leđa da bi zario zube u njegovu šiju. Stražnjim nogama ostaje čvrsto na tlu kako bi lovinu pritisnuo na zemlju. Nakon toga, veću lovinu ubija ugrigom u grlo, dok manje ugibaju već od ugriza u šiju. RASPROSTRANJENOST I UGROŽENOST Životni prostor sibirskog tigra rasprostire se od Sibira preko Amura i Usurija do sjeverne Kine. U zoološkim vrtovima živi višestruko više sibirskih tigrova nego u prirodi. Njihov broj u prirodi se procjenjuje na oko 350 jedinki. Veliku ugrozu za ove tigrove predstavlja i neprekidno smanjivanje njihovog životnog prostora. Brojni hrvatski privatnici imaju sibirske tigrove, a ovo su naši javni zoološki vrtovi koji ih imaju: Zoološki vrt grada Zagreba, Zoološki vrt i akvarij grada Osijeka, Prirodoslovni muzej i Zoološki vrt grada Split.

- 10:13 - DaJ kOjU pAmEtNu..... (117) - tRoŠi TiNtU!!!! - #

09.10.2006., ponedjeljak

DOMAĆI VRABAC

Vrabac se baš ne odlikuje nekom posebnom ljepotom, to je ptica skromna izgleda, ali je veliki borac za opstanak, koji zadivljuje svojom upornošću i dovitljivošću. Tijekom stoljeća proganjani i osuđivani na istrebljenje, oni su odolijevali svemu, opstali i dokazali da nisu štetočine. A o njihovoj korisnosti i štetnosti se zaista stoljećima raspravljalo. 1744. godine pruski je kralj Fridrih Veliki tražio od svojih podanika da mu svake godine predaju toliko vrapčjih glava, koliko je članova u obitelji. Pedesetih godina prošlog stoljeća Kinezi su za slabu žetvu riže krivili vrapce, pa su ih masovno uništavali, da bi sljedećih godina došlo do prave invazije raznih kukaca. Tada se uvidjela pogreška i vlast je čak intervenirala da se vrapci čuvaju, kako bi se ponovo namnožili. Nijemci su potom i znanstveno dokazali da tamo gdje ima vrabaca urod često nadmaši očekivanja. Ta simpatična ptičica, koja i zimuje s nama, više se nigdje ne protjeruje. OPIS: Vrabac pokućarac ili domaći vrabac (Passer domesticus) dužine je oko 15 cm i težine oko 30 grama. Mužjak je tamno pepeljaste boje, do sive, na tjemenu, a podbradak je crn. Ženka je smeđe glave i nešto svjetlijeg podbratka. Rasprostranjen je po cijeloj Europi, osim najsjevernijih zemalja te Italije i Korzike. Žive u skupinama, skaču po tlu, raširenih nogu. Osjetljivi su na hladnoću, pa se zimi zavlače u dobro obložena gnijezda, a i pomoć čovjeka u to, za njih teško vrijeme, je vrlo važna. Hrani se žitom, pupoljcima, kukcima, raznim otpacima. Pravi poluloptasto, ne baš uredno gnijezdo, pod krovovima, na izbočinama zidova, u kućicama za ptice. Donešeno sijeno i slamu oblaže perjem, a ženka snese 4 do 6 jaja već u ožujku. Nakon 13 do 17 dana izlegu se mladi, o kojima brinu oba roditelja, hraneći ih kukcima, gusjenicama, a potom i sjemenjem. Ta briga traje još oko 8 dana nakon izlijetanja iz gnijezda, a tada već otpočinje briga za novo potomstvo. Životni vijek im je od 2 do 3 godine, rijetko i do 7 godina. NAČIN ŽIVOTA: Vrapci se hrane gusjenicama, hruštevima i sitnim insektima, ali i sjemenkama. Gnijezdo pravi u rupama i udubljenjima na zemlji, pokriveno, napravljeno od trave i obloženo perjem, a rjeđe ima otvoreno gnijezdo na grani. Imaju dva do tri gnijezda u kojima bude četiri, šest, pa i osam jaja, na kojima sjede oba roditelja. Jednako se tako oba brinu i za mlade i to i nakon napuštanja gnijezda i do 20 dana. U glasanju su nešto tiši od domaćeg vrapca. Ako je jato jako brojno mogu nanijeti štete jedino kod žetve, ali je njihova korisnost, s obzirom na uništavanje brojnih štetnih kukaca, mnogo značajnija. Na svoju nesreću on je koristan nekim drugim pticama, možda cjenjenijim od njega, jer kad su u velikom jatu, tada odvuku pažnju grabljivica od drugih ptica i postaju njihov lak plijen. Vrapci inače nisu gostoljubive i darežljive ptice. To što će pozvati ostale vrapce naiđu li na rasute mrvice, ne čine iz tih razloga, nego zato što će jedan vrabac na tlu teško pobjeći naletu grabljivice, a ako ih je više, šanse da se napad preživi su mnogo veće. Strašilo će kratko za vrapca predstavljati neku opasnost, jer ubrzo, približavajući mu se sve bliže, uoči da tu stvarne opasnosti nema i prestaje se na njega obazirati. Vrapci vrlo dobro osjete kad su zaista u opasnosti i kad su proganjani. Tako će jedan vrabac, pogođen kamenom, praćkom ili zračnom puškom, na duže vrijeme to dvorište ili neko drugo mjesto ostaviti bez vrapčjeg društva. OSTALI VRABCI U EUROPI: U Europi žive četiri vrste iz roda vrabaca. Poslije vrapca pokućarca ili domaćeg vrapca, u nas je najčešći poljski vrabac (Passer montanus), koji je nešto manji od domaćeg - oko 14 cm, a i lakši, oko 23 grama. Mužjak i ženka se ni po čemu ne razlikuju. Imaju crvenkasto-smeđe tjeme, crn podbradak i manju pjegu na grlu, a lice je bijelo s crnom mrljom. Poljski vrabac se drži nešto dalje od ljudskih naselja, voli otvorene prostore, livade s cvijećem, grmlje, parkove, vrtove i svijetle listopadne šume nedaleko od naselja. U jesen se udružuju u veća jata, tražeći prenoćišta na nekom drvetu blizu naselja. Ako je zima izrazito oštra, znaju odletjeti južnije, prema moru. Zato se i ne smatra stanaricom, nego skitalicom. No, u rano se proljeće uvijek vraća. U Europi živi još i talijanski vrabac (Passer italiae), u svemu sličan domaćem vrapcu, osim što ga se može naći samo u Italiji i Korzici. Zatim španjolski vrabac (Passer hispaniolensis), koji živi u srednjoj i južnoj Španjolskoj, Sardiniji te Grčkoj. Iz drugog roda vrabaca, znanim kao vrapci kamenjari (Petronia), u Europi živi samo jedna vrsta - Petronia petronia, i to u Pirinejima, na jugozapadu Francuske, na jugu Balkana, Italiji i sredozemnim otocima.

- 12:00 - DaJ kOjU pAmEtNu..... (56) - tRoŠi TiNtU!!!! - #

04.10.2006., srijeda

SIVI VUK

Sivi vuk (Canis lupus) sisavac je iz reda zvijeri (Carnivora), porodice pasa (Canidae). Osim sivoga vuka, poznate su još dvije slobodnoživuće vrste vukova - crveni vuk (C. rufus) i abesinski vuk (C. simensis). Crveni vuk nastanjivao je jugoistočni dio SAD-a, a njegove su prirodne populacije vjerojatno istrijebljene do 1980-ih godina. Abesinski vuk, donedavno smatran čagljem, trenutačno broji oko 550 jedinka koje većinom nastanjuju nacionalni park Bale, u planinskim predjelima jugoistočne Etiopije (Route i Aylsworth 1999). Sve pasmine pasa nastale su udomaćivanjem od vuka, u procesu koji je započeo prije nekih 100 000 godina, s tim da je povremenih miješanja s vukom bilo i kasnije (Vila i sur., 1997.). Tako danas držimo da su pas (C. lupus familiaris) i vuk ista vrsta. Rod Canis uključuje još kojota i dvije vrste čagljeva i svi se međusobno mogu križati. VANJSKI IZGLED I TJELESNE OSOBINE: Sivi vuk je najveći pripadnik porodice pasa. Najveći vukovi žive na sjeveru (prosječna masa = 41 kg - Aljaska, Northwest Teritory, Mech, 1970.), dok su predstavnici južnijih populacija (Indija, Pakistan, Afganistan) upola manji (Kumar, 1998.).Prosječna je masa odrasloga vuka s područja Hrvatske 31 kg (Kusak, neobjavljeno). Od vrha nosa do vrha repa dugački su prosječno 170 cm (rep = 42 cm), a prosječna im je visina u grebenu 70 cm. Boja vučjega krzna ovisi o udjelu crnih, sivih i smeđih pokrovnih dlaka. U Hrvatskoj mu je boja krzna uvijek siva; leđa i rep su tamnosive boje koja prema trbuhu i nogama prelazi u svijetlosivu. Na prednjoj strani podlaktice najčešće ima tamnu prugu, iako su pronađeni i primjerci bez nje (Kusak, neobjavljeno). U različitim dijelovima svijeta žive vukovi kojima boja varira, u rasponu od bijele, preko svijetlosmeđe, crvenkaste, do sive i crne (Mech, 1970.). Građom tijela vuk je prilagođen trčanju, a naročito dugotrajnom kasu. Grudni mu je koš uzak, laktovi uvučeni prema unutra, a šape okrenute prema van. To omogućava da se prednja i stražnja noga jedne strane kreće u istoj ravnini. Ima četiri prsta na stražnjim, a pet na prednjim nogama, s time da na prvi prst prednje noge (palac, unutrašnja strana noge) ne staje. Noge su mu relativno duže nego u drugih pripadnika porodice pasa (Young, 1944.), što pridonosi brzom kretanju na relativno velike udaljenosti. Glava vuka je izdužena prema naprijed, duga prosječno 25, a široka 14 cm. Volumen mozga je od 150 do 170 cm3, što je najmanje 30 cm3 više nego u većine pasa. Masivne čeljusti daju osnovu za koju su pričvršćeni snažni žvačni mišići i 42 specijalizirana zuba. Zubna formula je I:3/3, C:1/1, P:4/4, M:2/3.Očnjaci su najveći, a služe za hvatanje i ubijanje plijena. U odrasloga je vuka razmak između vrhova gornjih očnjaka prosječno 45 mm, a donjih 40 mm (Kusak, neobjavljeno). Za žvakanje i "rezanje" mesa i tetiva vuk se najviše koristi četvrtim gornjim predkutnjakom i prvim donjim kutnjakom, koji pri žvakanju djeluju kao škare, dok mu za lomljenje kostiju služe snažni kutnjaci. Sva osjetila, a naročito njuh i sluh, u vuka su odlično razvijena. RASPROSTRANJENOST, STANJ I BROJ VUKOVA U SVIJETU: Do početka razvitka poljoprivrede i stočarstva vuk je bio najrasprostranjenija zvijer na zemlji. Bio je rasprostranjen u cijeloj Europi i Aziji sve do sjeverne Afrike kao u sjevernoj Americi. U velikim dijelovima tog nekada divovskog područja rasprostranjenosti, a naročito u zapadnoj Europi i sjevernoj Americi, ljudi su ga gotovo iskorijenili. U istočnoj Europi, na Balkanu, u Kanadi, Sibiru, Mongoliji i u manjoj mjeri u Iranu još postoje veće međusobno povezane populacije vukova. Inače, može ga se sresti još samo u malim, međusobno izoliranim zajednicama koje obuhvaćaju i manje od 100 životinja. Osim vuka, tu nišu još popunjavaju planinski lav (Felis concolor) u Sjevernoj Americi te tigar (Panthera tigris) i leopard (Panthera pardus) u Aziji, ali je vuk najvrjedniji predator jer postiže veću gustoću populacija i znatno širu rasprostranjenost (Mech, 1970.). Prema podacima koje su prikupili Route i Aylsworth (1999.) brojnost sivoga vuka u svijetu danas se procjenjuje na oko 150 000. Toliko vukova živi u populacijama koje se prostiru kroz 41 zemlju svijeta u kojima su podaci o brojnosti, trendu populacija i zakonskom statusu bili dostupni (Tablica 1.). Tablica 1: Brojno stanje, trend populacije i zakonski status sivoga vuka u svijetu 1999. godine (Route i Aylsworth, 1999.). Za države koje nisu navedene podaci nisu dostupni. ZEMLJA--------BROJ VUKOVA-------TREND--------ZAKONSKI STATUS Hrvatska -------100 - 150----------Stabilan--------u porastu Zaštićen BiH----------------800-------------U porastu--------stabilan Nezaštićen Češka------------< 20-------------U porastu------------Zaštićen Danska----------50 - 75-------Vjerojatno u padu-------Zaštićen Francuska-------30 - 40------------U porastu-----------Zaštićen Njemačka---------5 - 10------------U porastu-----------Zaštićen Grčka-----------200 - 300-----------U padu-------------Nepoznat Nizozemska---------0---------------Istrebljen----------Nepoznat Mađarska---------< 50--------------Stabilan-------------Zaštićen Meksiko-------------0--------------Istrijebljen-----------Ugrožen Mongolija--------30 000-------------Stabilan------------Nezaštićen Norveška---------5 - 10------------U porastu---------stabilan Zaštićen Kina---------------6000-------------Stabilan--------------Zaštićen Rusija------------30 000------------Stabilan-------------Nezaštićen SAD----------9790 - 13 150-------U porastu-------Lovna vrsta,zaštićen Švicarska-----------5---------------U poratu--------------Zaštićen Ukrajna-------2000 - 3000---------Nepoznat------------Nepoznat..... NAČIN ŽIVOTA: Da bi lovili veliki plijen, predatori moraju biti ili veliki gotovo kao i plijen (primjer su zvijeri porodice mačaka), ili mogu biti i manji pa loviti u skupini (vukovi, afrički divlji psi), što je i razlog njihova evolucijskog uspjeha. Osim što mogu uhvatiti veći plijen, zato što su u skupini, mogu veliki plijen odmah i pojesti, potpuno ga iskoristiti. Skupina u kojoj žive vukovi zove se čopor. Jezgru čopora čini jedan reproduktivni par vukova, a svi ostali pripadnici čopora, štenad i njihova starija braća, potomci su toga para roditelja. Vukovi u čoporu putuju, love, hrane se i odmaraju, to jest zajedno su cijele godine. Da bi sve te aktivnosti skupina uspješno provodila, u čoporu postoji relativno složena društvena struktura. Vučji čopor je hijerarhijski ustrojen: roditeljski par vukova drži dominantan položaj, a ostali pripadnici čopora međusobno grade odnose nadređenosti i podčinjenosti. Dominantan vuk ili vučica odlučuje kada će čopor ići u lov, gdje će biti brlog, a hijerarhijska struktura vidljiva je i pri hranjenju na plijenu: podčinjeni vukovi jedu nakon nadređenih. Osim toga, jaka dominacija, osobito po ženskoj liniji, onemogućava parenje podčinjenih članova, bilo međusobno ili s jednim od dominantnih vukova. Tako samo jedna vučica u čoporu može imati mlade, što je jedan od mehanizama samoregulacije veličine populacije toga vršnog predatora. U isti je mah spriječeno i parenje u srodstvu. Nemogućnost parenja i nedostatak hrane tjera podčinjene vukove na napuštanje roditeljskoga čopora i njegova teritorija. To se najčešće događa u drugoj i trećoj godini života mladih vukova. U potrazi za novim staništem i partnerom, oni odlaze u njima nepoznate predjele, što se naziva disperzija. Vukovi su izrazito teritorijalni; prostor na kojemu žive obilježavaju urinom, izmetom, grebanjem po tlu i zavijanjem. Braneći životni prostor od drugih vukova, osiguravaju si plijen. Strani vuk može ući u teritorij čopora, no ako to čopor otkrije, gotovo redovito će ga ubiti, a katkad i pojesti. Isto se može dogoditi i psu ako uđe u teritorij vukova, jer i njega vjerojatno doživljavaju kao stranoga vuka. Tako su u populacijama vukova koje nisu narušene djelovanjem čovjeka čak 65% do 70% ukupne smrtnosti vukova uzrokovali drugi vukovi. To je još jedan od mehanizama samoregulacije vučje populacije. Ako je vuk u disperziji uspio pronaći prostor bez stranih vukova a s dovoljno plijena, i ako je u isti prostor došao još najmanje jedan mladi vuk suprotnoga spola a da s njim nije u srodstvu, može nastati novi čopor. Pošto se približe, međusobno socijaliziraju, novi par vukova počne intenzivno obilježavati svoj novi prostor, iduće zime se pare, a u proljeće odgajaju prvo leglo (Mech, 1970.; Mech i sur., 1998.). RAZMNOŽAVANJE: Vučica se tjera jednom u godini, u razdoblju kraj siječnja - travanj, u sjevernijim predjelima kasnije, u južnijima ranije. Tjeranje traje tri tjedna, a samo parenje događa se u trećem tjednu. Skotnost traje 63 dana, a vučići se rađaju u brlogu koji je vučica prije iskopala. Ako se brlog ne uznemirava, vukovi se njime koriste i više godina uzastopno. U leglu je najčešće 4 - 7 mladih, koji su slijepi i gluhi do 11. - 15. dana života, a sišu do dobi od šest do osam mjeseci kada postupno prelaze na hranu koju im donose svi drugi članovi čopora. Mjesto na kojemu se nalaze vučići tijekom odrastanja i na koje se odrasli vukovi iz čopora svaki dan vraćaju zove se okupljalište. Štenad može tijekom ljeta biti i više puta premještena s jednog okupljališta na drugo. Do prve zime vučići već postižu veličinu odrasloga vuka i tada počinju putovati s čoporom. Spolnu zrelost postižu u dobi od 22 mjeseca, nakon čega mogu i napustiti svoj čopor (Mech, 1970.; Garms. i Borm, 1981.). STANIŠTE I ISHRANA: Vukovi mogu živjeti u svakom staništu koje podržava dovoljno plijena i koje im omogućava zaklon. Vukovi su se do današnjih dana uspjeli održati u teško pristupačnim područjima, pa ih se često doživljava i simbolom divljine. Zaklonjenost je vuku potrebna jedino da bi izbjegao čovjeka jer drugih neprijatelja u prirodi nema. Pokazalo se da vukovi mogu živjeti i sasvim blizu ljudi, u stočarskom kraju (Kusak, 2002.), u polju žita ili na rubu grada. To je moguće ako ih ljudi toleriraju ili ako je smrtnost vukova izazvana čovjekom manja od godišnjega prirasta. Pri tome se mogu gotovo potpuno prebaciti na prehranu domaćim životinjama. Tako su domaće životinje (ovca, koza, a manje krupna stoka i pas) zastupljene sa 84% u hrani vuka na području Dalmacije, za razliku od Gorskoga kotara gdje divlji parnoprstaši (srna, jelen, manje divlja svinja) sa 77% udjela čine glavni plijen vuka. Osnovu vučje hrane čine veliki biljožderi, pri tome lovi onu vrstu koja je najčešća u području na kojem živi. Na sjevernim dijelovima područja na kojem su rasprostranjeni pretežno love u čoporu sobove, irvase, srne ili neku drugu jelensku divljač. U njihovu lovinu u istočnoj Europi spadaju i divlje svinje. Redovno love i male glodavce kao što su zečevi, kunići, krtice i miševi. U slučaju nestašice divljači, vukovi će jesti i strvinu kao i otpatke. vitamine i neophodne elemente u tragovima vukovi ne dobijaju isključivo hraneći se biljožderima, nego i sami jedu biljnu hranu. U vrlo kvalitetnu hranu za vukove ubraja se razno bobičasto voće koje raste na njihovom području, kao i listovi nekog bilja i trave. Poslovična proždrljivost vukova spada u područje bajki i legendi. Prema aktuelnim istraživanjima, godišnja potreba jednog vuka za hranom kreće se između 500 i 800 kg po pojedincu. U prosjeku, vuk jede oko 2 kg dnevno, ali se pri tome mora uzeti u obzir i duža razdoblja u kojima vukovi ne uspiju uloviti ništa. Izuzetno, vuk može pojesti odjednom i do 10 kg mesa, ali on iza toga, na drugom mjestu, dio tog mesa povrati i zakopa ga kao zalihu. Mladi vukovi često jedu kukce.

- 12:12 - DaJ kOjU pAmEtNu..... (98) - tRoŠi TiNtU!!!! - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.