Marketing
SIVI VUK
Sivi vuk (Canis lupus) sisavac je iz reda zvijeri (Carnivora), porodice pasa (Canidae). Osim sivoga vuka, poznate su još dvije slobodnoživuće vrste vukova - crveni vuk (C. rufus) i abesinski vuk (C. simensis). Crveni vuk nastanjivao je jugoistočni dio SAD-a, a njegove su prirodne populacije vjerojatno istrijebljene do 1980-ih godina. Abesinski vuk, donedavno smatran čagljem, trenutačno broji oko 550 jedinka koje većinom nastanjuju nacionalni park Bale, u planinskim predjelima jugoistočne Etiopije (Route i Aylsworth 1999).
Sve pasmine pasa nastale su udomaćivanjem od vuka, u procesu koji je započeo prije nekih 100 000 godina, s tim da je povremenih miješanja s vukom bilo i kasnije (Vila i sur., 1997.). Tako danas držimo da su pas (C. lupus familiaris) i vuk ista vrsta. Rod Canis uključuje još kojota i dvije vrste čagljeva i svi se međusobno mogu križati.
VANJSKI IZGLED I TJELESNE OSOBINE:
Sivi vuk je najveći pripadnik porodice pasa. Najveći vukovi žive na sjeveru (prosječna masa = 41 kg - Aljaska, Northwest Teritory, Mech, 1970.), dok su predstavnici južnijih populacija (Indija, Pakistan, Afganistan) upola manji (Kumar, 1998.).Prosječna je masa odrasloga vuka s područja Hrvatske 31 kg (Kusak, neobjavljeno). Od vrha nosa do vrha repa dugački su prosječno 170 cm (rep = 42 cm), a prosječna im je visina u grebenu 70 cm. Boja vučjega krzna ovisi o udjelu crnih, sivih i smeđih pokrovnih dlaka.
U Hrvatskoj mu je boja krzna uvijek siva; leđa i rep su tamnosive boje koja prema trbuhu i nogama prelazi u svijetlosivu. Na prednjoj strani podlaktice najčešće ima tamnu prugu, iako su pronađeni i primjerci bez nje (Kusak, neobjavljeno).
U različitim dijelovima svijeta žive vukovi kojima boja varira, u rasponu od bijele, preko svijetlosmeđe, crvenkaste, do sive i crne (Mech, 1970.). Građom tijela vuk je prilagođen trčanju, a naročito dugotrajnom kasu. Grudni mu je koš uzak, laktovi uvučeni prema unutra, a šape okrenute prema van. To omogućava da se prednja i stražnja noga jedne strane kreće u istoj ravnini. Ima četiri prsta na stražnjim, a pet na prednjim nogama, s time da na prvi prst prednje noge (palac, unutrašnja strana noge) ne staje. Noge su mu relativno duže nego u drugih pripadnika porodice pasa (Young, 1944.), što pridonosi brzom kretanju na relativno velike udaljenosti.
Glava vuka je izdužena prema naprijed, duga prosječno 25, a široka 14 cm. Volumen mozga je od 150 do 170 cm3, što je najmanje 30 cm3 više nego u većine pasa. Masivne čeljusti daju osnovu za koju su pričvršćeni snažni žvačni mišići i 42 specijalizirana zuba. Zubna formula je I:3/3, C:1/1, P:4/4, M:2/3.Očnjaci su najveći, a služe za hvatanje i ubijanje plijena. U odrasloga je vuka razmak između vrhova gornjih očnjaka prosječno 45 mm, a donjih 40 mm (Kusak, neobjavljeno).
Za žvakanje i "rezanje" mesa i tetiva vuk se najviše koristi četvrtim gornjim predkutnjakom i prvim donjim kutnjakom, koji pri žvakanju djeluju kao škare, dok mu za lomljenje kostiju služe snažni kutnjaci. Sva osjetila, a naročito njuh i sluh, u vuka su odlično razvijena.
RASPROSTRANJENOST, STANJ I BROJ VUKOVA U SVIJETU:
Do početka razvitka poljoprivrede i stočarstva vuk je bio najrasprostranjenija zvijer na zemlji. Bio je rasprostranjen u cijeloj Europi i Aziji sve do sjeverne Afrike kao u sjevernoj Americi. U velikim dijelovima tog nekada divovskog područja rasprostranjenosti, a naročito u zapadnoj Europi i sjevernoj Americi, ljudi su ga gotovo iskorijenili. U istočnoj Europi, na Balkanu, u Kanadi, Sibiru, Mongoliji i u manjoj mjeri u Iranu još postoje veće međusobno povezane populacije vukova. Inače, može ga se sresti još samo u malim, međusobno izoliranim zajednicama koje obuhvaćaju i manje od 100 životinja.
Osim vuka, tu nišu još popunjavaju planinski lav (Felis concolor) u Sjevernoj Americi te tigar (Panthera tigris) i leopard (Panthera pardus) u Aziji, ali je vuk najvrjedniji predator jer postiže veću gustoću populacija i znatno širu rasprostranjenost (Mech, 1970.).
Prema podacima koje su prikupili Route i Aylsworth (1999.) brojnost sivoga vuka u svijetu danas se procjenjuje na oko 150 000. Toliko vukova živi u populacijama koje se prostiru kroz 41 zemlju svijeta u kojima su podaci o brojnosti, trendu populacija i zakonskom statusu bili dostupni (Tablica 1.).
Tablica 1:
Brojno stanje, trend populacije i zakonski status sivoga vuka u svijetu 1999. godine (Route i Aylsworth, 1999.).
Za države koje nisu navedene podaci nisu dostupni.
ZEMLJA--------BROJ VUKOVA-------TREND--------ZAKONSKI STATUS
Hrvatska -------100 - 150----------Stabilan--------u porastu Zaštićen
BiH----------------800-------------U porastu--------stabilan Nezaštićen
Češka------------< 20-------------U porastu------------Zaštićen
Danska----------50 - 75-------Vjerojatno u padu-------Zaštićen
Francuska-------30 - 40------------U porastu-----------Zaštićen
Njemačka---------5 - 10------------U porastu-----------Zaštićen
Grčka-----------200 - 300-----------U padu-------------Nepoznat
Nizozemska---------0---------------Istrebljen----------Nepoznat
Mađarska---------< 50--------------Stabilan-------------Zaštićen
Meksiko-------------0--------------Istrijebljen-----------Ugrožen
Mongolija--------30 000-------------Stabilan------------Nezaštićen
Norveška---------5 - 10------------U porastu---------stabilan Zaštićen
Kina---------------6000-------------Stabilan--------------Zaštićen
Rusija------------30 000------------Stabilan-------------Nezaštićen
SAD----------9790 - 13 150-------U porastu-------Lovna vrsta,zaštićen
Švicarska-----------5---------------U poratu--------------Zaštićen
Ukrajna-------2000 - 3000---------Nepoznat------------Nepoznat.....
NAČIN ŽIVOTA:
Da bi lovili veliki plijen, predatori moraju biti ili veliki gotovo kao i plijen (primjer su zvijeri porodice mačaka), ili mogu biti i manji pa loviti u skupini (vukovi, afrički divlji psi), što je i razlog njihova evolucijskog uspjeha. Osim što mogu uhvatiti veći plijen, zato što su u skupini, mogu veliki plijen odmah i pojesti, potpuno ga iskoristiti. Skupina u kojoj žive vukovi zove se čopor. Jezgru čopora čini jedan reproduktivni par vukova, a svi ostali pripadnici čopora, štenad i njihova starija braća, potomci su toga para roditelja. Vukovi u čoporu putuju, love, hrane se i odmaraju, to jest zajedno su cijele godine.
Da bi sve te aktivnosti skupina uspješno provodila, u čoporu postoji relativno složena društvena struktura.
Vučji čopor je hijerarhijski ustrojen: roditeljski par vukova drži dominantan položaj, a ostali pripadnici čopora međusobno grade odnose nadređenosti i podčinjenosti.
Dominantan vuk ili vučica odlučuje kada će čopor ići u lov, gdje će biti brlog, a hijerarhijska struktura vidljiva je i pri hranjenju na plijenu: podčinjeni vukovi jedu nakon nadređenih. Osim toga, jaka dominacija, osobito po ženskoj liniji, onemogućava parenje podčinjenih članova, bilo međusobno ili s jednim od dominantnih vukova. Tako samo jedna vučica u čoporu može imati mlade, što je jedan od mehanizama samoregulacije veličine populacije toga vršnog predatora. U isti je mah spriječeno i parenje u srodstvu.
Nemogućnost parenja i nedostatak hrane tjera podčinjene vukove na napuštanje roditeljskoga čopora i njegova teritorija. To se najčešće događa u drugoj i trećoj godini života mladih vukova.
U potrazi za novim staništem i partnerom, oni odlaze u njima nepoznate predjele, što se naziva disperzija. Vukovi su izrazito teritorijalni; prostor na kojemu žive obilježavaju urinom, izmetom, grebanjem po tlu i zavijanjem. Braneći životni prostor od drugih vukova, osiguravaju si plijen.
Strani vuk može ući u teritorij čopora, no ako to čopor otkrije, gotovo redovito će ga ubiti, a katkad i pojesti. Isto se može dogoditi i psu ako uđe u teritorij vukova, jer i njega vjerojatno doživljavaju kao stranoga vuka.
Tako su u populacijama vukova koje nisu narušene djelovanjem čovjeka čak 65% do 70% ukupne smrtnosti vukova uzrokovali drugi vukovi. To je još jedan od mehanizama samoregulacije vučje populacije. Ako je vuk u disperziji uspio pronaći prostor bez stranih vukova a s dovoljno plijena, i ako je u isti prostor došao još najmanje jedan mladi vuk suprotnoga spola a da s njim nije u srodstvu, može nastati novi čopor. Pošto se približe, međusobno socijaliziraju, novi par vukova počne intenzivno obilježavati svoj novi prostor, iduće zime se pare, a u proljeće odgajaju prvo leglo (Mech, 1970.; Mech i sur., 1998.).
RAZMNOŽAVANJE:
Vučica se tjera jednom u godini, u razdoblju kraj siječnja - travanj, u sjevernijim predjelima kasnije, u južnijima ranije. Tjeranje traje tri tjedna, a samo parenje događa se u trećem tjednu. Skotnost traje 63 dana, a vučići se rađaju u brlogu koji je vučica prije iskopala.
Ako se brlog ne uznemirava, vukovi se njime koriste i više godina uzastopno. U leglu je najčešće 4 - 7 mladih, koji su slijepi i gluhi do 11. - 15. dana života, a sišu do dobi od šest do osam mjeseci kada postupno prelaze na hranu koju im donose svi drugi članovi čopora.
Mjesto na kojemu se nalaze vučići tijekom odrastanja i na koje se odrasli vukovi iz čopora svaki dan vraćaju zove se okupljalište. Štenad može tijekom ljeta biti i više puta premještena s jednog okupljališta na drugo. Do prve zime vučići već postižu veličinu odrasloga vuka i tada počinju putovati s čoporom. Spolnu zrelost postižu u dobi od 22 mjeseca, nakon čega mogu i napustiti svoj čopor (Mech, 1970.; Garms. i Borm, 1981.).
STANIŠTE I ISHRANA:
Vukovi mogu živjeti u svakom staništu koje podržava dovoljno plijena i koje im omogućava zaklon. Vukovi su se do današnjih dana uspjeli održati u teško pristupačnim područjima, pa ih se često doživljava i simbolom divljine. Zaklonjenost je vuku potrebna jedino da bi izbjegao čovjeka jer drugih neprijatelja u prirodi nema. Pokazalo se da vukovi mogu živjeti i sasvim blizu ljudi, u stočarskom kraju (Kusak, 2002.), u polju žita ili na rubu grada.
To je moguće ako ih ljudi toleriraju ili ako je smrtnost vukova izazvana čovjekom manja od godišnjega prirasta.
Pri tome se mogu gotovo potpuno prebaciti na prehranu domaćim životinjama. Tako su domaće životinje (ovca, koza, a manje krupna stoka i pas) zastupljene sa 84% u hrani vuka na području Dalmacije, za razliku od Gorskoga kotara gdje divlji parnoprstaši (srna, jelen, manje divlja svinja) sa 77% udjela čine glavni plijen vuka.
Osnovu vučje hrane čine veliki biljožderi, pri tome lovi onu vrstu koja je najčešća u području na kojem živi. Na sjevernim dijelovima područja na kojem su rasprostranjeni pretežno love u čoporu sobove, irvase, srne ili neku drugu jelensku divljač. U njihovu lovinu u istočnoj Europi spadaju i divlje svinje. Redovno love i male glodavce kao što su zečevi, kunići, krtice i miševi. U slučaju nestašice divljači, vukovi će jesti i strvinu kao i otpatke.
vitamine i neophodne elemente u tragovima vukovi ne dobijaju isključivo hraneći se biljožderima, nego i sami jedu biljnu hranu. U vrlo kvalitetnu hranu za vukove ubraja se razno bobičasto voće koje raste na njihovom području, kao i listovi nekog bilja i trave.
Poslovična proždrljivost vukova spada u područje bajki i legendi. Prema aktuelnim istraživanjima, godišnja potreba jednog vuka za hranom kreće se između 500 i 800 kg po pojedincu. U prosjeku, vuk jede oko 2 kg dnevno, ali se pri tome mora uzeti u obzir i duža razdoblja u kojima vukovi ne uspiju uloviti ništa. Izuzetno, vuk može pojesti odjednom i do 10 kg mesa, ali on iza toga, na drugom mjestu, dio tog mesa povrati i zakopa ga kao zalihu. Mladi vukovi često jedu kukce.
Post je objavljen 04.10.2006. u 12:12 sati.