Povodom Svjetskog dana društvene komunikacije, o ulozi medija u društvu, odgovornosti prema čitateljima, zadaći objektivnog informiranja, zloporabi, slobodi i dr., a kada je riječ o katoličkim medijima, također o evangelizacijskoj zadaći, ekumenskome promicanju, specifičnome poslanju, prepoznatljivosti, pronalaženju mjesta u medijskome pluralizmu i dr., novom broju Glasa Koncila progovara dugogodišnji glavni urednik toga katoličkog tjednika, čovjek čiji je životni vijek svojevrsna teorijsko-praktična sinteza novinarstva, jedan od utemeljitelja suvremenoga katoličkog novinarstva u Hrvatskoj, desetljećima sinonim za stručno, kritičko i, što je najbitnije, slobodno novinarstvo u ideološkome jednoumlju: legendarni don Živko Kustić, koji ovih dana slavi 50. obljetnicu svećeništva i novinarskoga rada. Najiskrenije se pridružujem mnoštvu čestitara iz cijeloga svijeta, ter rado prenosim nekoliko najzanimljivijih tema iz toga intervjua. NISKA RAZINA SLOBODE - Već sam dugo u mirovini i nemam dovoljno informacija, ali čitajući i gledajući, nameće mi se zaključak da razina slobode nije porasla. Vrlo mi je teško razlučiti granicu između slobode i kontrole, mislim da je to danas strašno teško. Odustao sam razmišljati koje sve snage u Hrvatskoj djeluju u novinama jer tu su inozemni vlasnici i financijeri, domaće političke stranke, različite interesne skupine, poznati i nepoznati lobiji. Odustao sam od odgonetavanja, pokušavam svaki članak napose gledati i nastojim ga dobro shvatiti. Ali nisam naivan i mislim da ima jako mnogo "pozadine" koju ne znam i koju ne mogu prosuditi! PRVENSTVO SENZACIONALIZMA - Uvijek je važno da novine donose ono što je važno, tj. da čitatelj shvati da se nešto događa što nije baš redovito i uobičajeno. Ako se, dakle, pod senzacijom podrazumijeva tema ili vijest, aktualna i zanimljiva iz života, onda je ona poželjna. No, to nije uvijek lako postići, pa zato neki pribjegavaju primitivnim elementima senzacije, pri čemu se najčešće gazi nečija privatnost, ljudsko dostojanstvo, izvlače se "pikanterije" iz nečijeg života i slično. To se također danas zove senzacijom, ali to je njezina iskrivljena slika i suprotnost, zato što je to bježanje od aktualnosti i od stvarnih problema. Te prividne senzacije uspijevaju, dakako, zainteresirati čitatelja, ali samo trenutno, pa su više kao droga, sredstvo da se pobjegne od stvarnosti, koje ništa ne rješavaju i ne pridonose ničemu. Takve senzacije čitatelju ne nude ništa, osim nekoliko trenutaka zaborava i praznoga sadržaja. VJEČNO LUKAVI NOVINARI - To su ljudi koji se hvale da su onda bili lukavi, a i danas su, očito, lukavi. Mislim da su zaista lukavi i da dobro rade svoj posao. Treba otvoreno reći kako ima ljudi u ovoj našoj hrvatskoj stvarnosti koji su svoj posao vjerno odrađivali po ondašnjim direktivama, i koji i sada uspijevaju biti aktualni, pri vrhu društvene javnosti. Teško je suditi jesu li se promijenili ili opet vrše neku svoju zadaću. Nekoliko sam puta upozorio da u njihovim tekstovima osjećam dah Sotone. Neki su se uvrijedili a neki su me napali, a ja sam im odgovorio: Čim, po mojem uviđaju, netko niječe Boga i naciju, što su meni kao stepinčevski odgojenom temeljne vrijednosti za snalaženje u povijesti, taj ne želi dobro ni pojedincu ni svojem narodu, i stoga osjećam dah Antikrista. Nitko me ne može natjerati da se te dvije vrijednosti odreknem, ali jednako tako nemam pravo prisiljavati bilo koga da misli kao ja. Oni su, ponavljam lukavi, osjećam da su savršeno povezani u zemlji i u svijetu, ali budući da nemam podrobnijih informacija o njima, ponašam se kao da te njihove veze ne postoje. JASENOVAČKO BLAĆENJE CRKVE - Bilo bi čudno da se to ne događa dok isti oni koji su nekoć vladali u Jugoslaviji i danas u Hrvatskoj imaju važnu riječ. Oni se nisu povukli i strpljivo čekaju svoj trenutak da kažu što misle, trujući ozračje i javno mnijenje u Hrvatskoj, osobito odnose između Crkve i države. Jasno je da ima mnogo onih koji su dosta bliski vlasti, koji bi htjeli da Crkva kao stvarnost i kao zajednica mišljenja i djelovanja ne postoji, da se ona svede samo na liturgiju i sakristiju, jer njima je strašno da se Crkva ponaša kao dio društva, i to kao njegov veliki dio koji ima pravo reći što misli bez pritiska. Crkva nije stranka, ne nameće nikome svoj program, ali ga izriče. Ti su ljudi od davnine Crkvu mrzili jer, po njihovu uvjerenju, ona ništa dobra nije učinila za narod. Zabrinjava to što isti ljudi koji su stvarali protucrkveno ozračje u bivšoj Jugoslaviji danas to isto mogu činiti uz bok predsjednika hrvatske države. Meni je to čudno i nerazumljivo, ali o tome mora razmisliti sam predsjednik. Ipak, bez obzira na grešnost i slabost katolika, što nisu svi ni jednako sveti ni jednako pošteni, što nisu svi na razini poslanja i uvjerenja, u ovoj su zemlji ipak većina ljudi katolici. A neki se u vlasti ponašaju kao protukatolička manjina koja želi nametnuti svoje mišljenje većini. Usputno, mislili smo da su ta vremena već odavno prošla. Čudim se kako netko uporno prkosi tom silnom mnoštvu u ovome društvu. ISMIJAVANJE VJERSKIH SVETINJA - To je očito i nažalost je istina, jer u Hrvatskoj za raznovrsne borce za ljudska prava Crkva kao da nema prava. Kao da je unaprijed osuđena, kao da u Hrvatskoj postoje dvostruka mjerila. Je li to slučajno? Mislim da nije, iako djeluje kao da je slučajno. To je znak da ima ljudi u vlasti, i koji utječu na vlast, koji nastoje da se Crkva eliminira, pri čemu je najgore i nedopustivo da se ponižavaju građani ovoga društva koji se smatraju katolicima. Dokle će to narod trpjeti, ne znam, ali očito je da trpi, i to manjinu koja je vrlo utjecajna na televiziju i u novinama. DOSADAN TEOLOŠKI GOVOR - Mora se pronaći takav govor da teološki sadržaj bude rečen na način da ga prosječan čovjek iz svoga načina govora i mišljenja razumije, a to je moguće. I. Miklenić i T. Vuković http://www.glas-koncila.hr/rubrike_interview.html?news_ID=14137 |