Jedan od najvećih svjetskih književnika i mislilaca Fjodor Mihaljevič Dostojevski napisao je također jedno od ponajboljih svjetskih djela pod neobičnim naslovom – BJESOVI. U pogovoru izdanju iz 1975. prevoditelj Ivan Kušan ističe da je bilo teško odlučiti se za prijevod samoga naslova toga djela. Naime, prevoditelji u svijetu i u nas birali su između Demona, Zlih duhova, Zloduhâ, Ospjednutih, Nečistih sila, Đavolâ i sl. Tu je također zanimljiv podatak da su i prevoditelji Biblije često istu riječ zamjenjivali inačicama. A to se odnosi na zgodu iz Lukina evanđelja, koju Dostojevski navodi na početku djela. Riječ je o ozdravljenju čovjeka iz gergezenskog (kod Mateja i Marka - gadarskog odnosno gerazenskog) kraja, koji je bio opsjednut zloduhom (tj. zlodusima) i koji je Isusu odgovorio da se zove Legija(!). Isus je zlodusima dopustio da uđu u krdo svinja, a one su se potom podavile u jezeru. Stariji prijevodi pak govore o ozdravljenju "bjesomučnog" iz kojega "bijahu izljegli bjesovi" koji potom "uljezoše u svinje". Zato su prevoditelji romana velikoga ruskog pisca napomenuli da su odlučili zadržati u naslovu staru slavensku riječ "bijes" koja se sačuvala i našem govornom jeziku, a pogotovo u književnome (u onom istom smislu u kojem tu riječ rabi Ivana Brlić-Mažuranić u svojim Pričama iz davnine). Najnoviji Hrvatski enciklopedijski rječnik opisuje na sljedeći način riječ bijes: gnjev, jarost, srdžba; pretjerano izražavanje prohtjeva, obijest; jedan oblik naglog duševnog oboljenja (zastarjeli izraz); bijesan: zaražen bolešću bjesnila; koji je pun bijesa; žestok, strastan, pomaman, bjesnovit, koji se očituje u velikoj snazi i razornoj moći; biti na koga vrlo ljut... Eto, sav sam taj veliki uvod napravio s namjerom da bolje razumijemo izljev bijesa koji se dogodio u Jasenovcu 22. travnja o.g. Kao što je dobro poznato, najstariji "Titov pionir" iz (nekima tzv.) NOB-a Ivan Fumić izjavio je, među ostalim, da katolički kler i danas kao posljednji bastion brani ustaški poredak! Budući da je ta izjava "dosoljena" specifičnim komentarom s najvišeg političkog mjesta ("bilo je katoličkih svećenika koji su okrvarili ruke"), ta je Fumićeva rečenica u medijskim interpretacijama dobila značenje: "Katolička crkva je posljednji bastion ustaštva!" Zato je ispalo da su jedino katolički svećenici u Hrvatskoj POSLJEDNJI GLOBALNI GADOVI. Svjestan sam da se može činiti pretjeranim navedene izjave (možda već senilnih staraca?) dovoditi u vezu s područjem demonskoga utjecaja. Smatram ipak da ih treba gledati u širem kontekstu globalnoga okruženja u kojem, s jedne strane, Crkva nastoji evangelizirati svijet, a, s druge strane, Kraljevstvo Božje silu trpi. Mislim, stoga, da ne samo posljednje napade na Crkvu, nego i općenito neprekidan progon Kristovih učenika koji traje već dva milenija, treba promatrati u eshatološkom smislu, tj. pokušati proniknuti smjer u kojem se svijet kreće. Budući da su to već prije učinili, osim Dostojevskog i mnogi drugi umni ljudi, posebno kroz tzv. prognostičku literaturu, poslužit ću se njihovim primjerima (prema izvrsnom eseju V.L. u jednom broju Obnovljenog života). Preskočit ću sjajne romane suvremenog pisca Michaela O'Briena i radije ću uzeti npr. apokaliptički roman Roberta Bensona GOSPODAR SVIJETA (objavljen 1908.), koji opisuje buduće događaje (od kojih su se neki već ostvarili!). U tom djelu, u jednom trenutku (upravljanog) razvoja svjetskih događaja, predsjednik svjetske vlade dobiva moć neograničenih ovlasti. Kršćanstvo biva proglašeno posljednjim neprijateljem jedinstvenog svijeta mira i jedinstvene religije humaniteta! Taj fascinantni Predsjednik – neodoljive karizmatske privlačnosti, po imenu Felsenburgh (sa značenjem sličnim prezimenu Goldstein) – ima čiste ruke i neporočnu prošlost, nije slavohlepan; nije slatkorječiv, ali ima magnetičan karakter; nije diktator, nije ratoboran, nego je mirotvorac; nije destruktivan; čak nije ni ateist, već čovjek-bog!, Ipak - on je Kristov neprijatelj! Međutim, njegov je gnjev protiv kršćana uzvišen, sličan Stavroginovu gnjevu u Bjesovima, upravo kako ga opisuje Dostojevski, "hladan, miran, i ako se može tako reći – razuman, dakle najodvratniji i najstrašniji što ga je moguće zamisliti". Zato Stavrogin pita monaha Tihona: "A je li moguće vjerovati u bijesa (đavla), ne vjerujući u Boga?" "O, i te kako je moguće, vrlo često se događa", odgovori monah. Dostojevski, čija je književna genijalnost bila duboko prožeta evanđeljem, sjajno je izrazio karakter antikristovskog svjetonazora: hladnoću, proračunatost, dijalektiku zavođenja lažima, mračnjaštvo, tajnovitost i libertinski totalitarizam – raskivanjem svih paklenih strasti, kako bi rekao naš Mažuranić. Veliki je pisac pokazao da nihilizam takvih protagonista raste iz hladnog racija demonskog protuboštva, koje je uvijek protučovještvo – koliko god se oni kitili humanizmom i filantropijom... Uostalom Dostojevski je i u Braći Karamazovima fino razradio fenomen stanja srca ljudi koji postaju "bjesovi", zlodusi, demoni što se oholo klanjaju iluziji vlastitog božanstva. Zato svi takvi tipovi, koji se redovito smatraju "čovjekom novoga doba", Crkvu i kršćanstvo smatraju barbarskom, glupom, žalosnom i dosadnom religijom koja se udaljila od veseloga tijeka ljudskog života (kako ističe jedan lik u Bensonovu romanu)... Vratimo se u našu stvarnost. Mnogo je slučajeva koji ukazuju na potrebu većeg broja egzorcista. Ali gdje su tu svinje? Možda "pogrebno poduzeće" Fumić&dr. misli da su hrvatski katolici "spasonosno krdo"? No budući da oni (kršćani) svakodnevno zazivaju Sv. Mihaela Arkanđela da ih brani u boju protiv zasjeda đavla paklenoga, neka zagovornici bolje prošlosti svoje žrtve radije potraže na nekoj novodobnoj orvelijanskoj "životinjskoj farmi". |