Prije 64 godine i jedan dan (26. ožujka 1944.) u mojoj se rodnoj župi Dolac Donji dogodio stravičan zločin. U to mirno selo u Gornjim Poljicima (to je sjeverni, zamosorski dio drevne Poljičke knežije, ili Poljičke republike), premda je bilo izvan svih ratnih operacija, ranom su zorom upali vojnici divizije "Prinz Eugen" zajedno s četnicima zloglasnog dinarskog odreda popa Đujića i lokalnim izdajicama ter su pobili 275 nevinih odraslih ljudi, a selo potom zapalili. Strahotu toga zločina pojačava činjenica da je toga dana također prestalo kucati srce 103 djece školske i predškolske dobi, a najmlađe dijete bilo je rođeno samo tri sata prije strašnog događaja. Ne samo što ni ime još nije imalo, nego je pred majčinim očima, prije nego je i ona ubijena, bilo nabodeno na bajunetu. Kad god se toga sjetimo, većini mojih mještana i župljana i danas poslije toliko vremena bolan grč steže grlo i guši bolan jecaj, ali suze je nemoguće zaustaviti. Premda je mjesto preživjelo taj rijetko viđen gubitak ravan holokaustu, ipak se može reći da se do danas, 64 godine poslije, Dolac Donji u mnogočemu nije još oporavio od te tragedije. Selo je početkom 20. stoljeća imalo 1054 žitelja, a sada se broj kreće oko 400 stanovnika. O veličini užasa govori i činjenica da dvadesetak godina poslije toga najtužnijeg dana u donjodolačkoj povijesti nitko iz sela nije krenuo ni u vojsku ni i školu. Štoviše, u Ernestinovu (između Osijeka i Vinkovaca) gotovo polovica stanovnika do Domovinskog rata bili su Donjodočani. Svake se godine na tužnu obljetnicu redovito u mjestu održava komemoracija u dva čina. U komunizmu se "politički program" uvijek organizirao 26. ožujka, a crkveni je bio u nedjelju poslije toga dana. Od stvaranja hrvatske države cjelovit se program upriličuje istoga dana. Sjećam se da smo mi osnovci morali strpljivo slušati duge vatrene govore dosadnih govornika. Od svega živo pamtim da su vojnici davali djeci otrovne bombone, a starijima "kemijske olovke" kao eksplozivne naprave. Na prevaru su ljude okupljali u što većem broju u kućama ili u štalama gdje je bilo sijena (koje su prethodno polili benzinom) pa potom zapalili, a pred ulazima su dežurali s oružjem kako nitko ne bi preživio. To smo mnogo puta slušali od pokojnog Ivana Šilovića, koji se jedini kao dječak čudom uspio sa stražnje strane izvući iz štale i živ pobjeći kroz polje, premda su za njim pucali. Ove je godine svetu misu predvodio svećenik rodom iz susjedne župe Dolac Gornji don Mirko Skejić. Budući da su se nakon službene komunističke verzije događaja pojavile nove interpretacije povijesti, svećenik se, kako je prenio lokalni medij, u emotivnom govoru upitao tko je to mogao napraviti i tko je to napravio, a tko je to naredio. Podsjetio je također kako je upravo to isto pitanje prije 12 godina u Hrvatskom saboru postavio saborski zastupnik rodom iz Doca Donjeg dr. Jure Bilić. Međutim, kako onda tako i danas – odgovora nema! Potom je, prema tradiciji na kraju mise, popis svih žrtava pročitao domaći sin don Pavao Banić, nakon čega je kod središnjega križa pored crkve obavljena molitva i odrješenje za pokojne. Komemorativnom skupu, koji se stalno obavlja pod pokroviteljstvom Hrvatskog sabora, uz redovitu nazočnost nekoliko stotina mještana i njihovih prijatelja iz susjednih mjesta kao i mnogih hrvatskih gradova, prisutni su ter sudjeluju u programu također uglednici iz crkvenog, kulturnog i političkog života. Tako su jučer na skupu bili saborski zastupnik Boris Matković, dožupan Splitsko-dalmatinske županije Luka Brčić, gradonačelnik Omiša prof. Ivan Škaričić, gradonačelnik Ernestinova Matija Grajf i mnogi drugi. Poslije programa kod spomen-križa žrtvama pokolja, gdje govornici obično odašilju razne poruku u uvijek istim frazama (npr. da mrtvima treba odati počast ali tragediju se ne smije zaboraviti, i sl.), svi se iz sredine polja popnu do mjesne Osnovne škole, koja nosi ime "26. ožujka 1944.", gdje se druženje nastavlja na domjenku. A dolje, kod crkve i velikoga križa (i nedaleko od kuća u kojima su gorjeli ljudi) – u tužnom i zapuštenom spomen-parkiću, kao (pra)davni "crveni" podsjetnik na pet spaljenih zaselaka – samuje i tuguje pet mrtvih kamenih blokova sa stihovima Jure Kaštelana, uz popis imena svih živih koji su 26. ožujka 1944. prisilno poslani na čekanje Uskrsnuća mrtvih. Današnji pak Donjodočani, ma gdje bili, pamte prošlost, ali s vjerom žive i nadaju se pobjedi Istine i Života. |