Teška tragedija pada helikoptera u Vukovaru sve je duboko i višestruko potresla. Čak su me i neki vjernici pitali: Pa zašto baš u Vukovaru, zašto baš na dan ukopa legendarnog vukovarskog branitelja...?! Nizala su se slična pitanja vezana i za tu nesreću i za tragediju Vukovara, kao simbola stradanja Hrvatske... Nema racionalnog odgovora na te zagonetke. Događaj tjera suze na oči. Kršćaninu priziva u sjećanje zgodu Isusova plača nad svojim gradom, zapravo nad svojom domovinom i nad svojim narodom. Može se činiti da to ipak nije za usporedbu. Jer Jeruzalem i Vukovar nisu isto. Ni na početku ni na kraju. Zašto je Isus plakao nad svojim gradom? Sam kaže da Jeruzalem "nije upoznao čas svoga pohođenja", tj. Isusova zemaljska domovina nije prepoznala Božji dar njegova dolaska – odnosno ondašnja duhovna i politička vlast i odgovorni za narod odbacili su Isusa kao spasitelja. Možemo reći, u Jeruzalemu je utemeljen "glavni stožer" oporbe Isusu Kristu i njegovu Evanđelju. Razmišljao sam o tome svake godine osobito intenzivno oko dana pada Vukovara. Ovih dana, dok gledamo suze obitelji poginulih u nesreći, ili sami obnavljamo sjećanje nad sudbinom hrvatskoga Jeruzalema na Vuki, ponavljam - može se usporedba Isusova grada s Vukovarom činiti neprimjerenom. Ali, ipak među njima ima bitna sličnost! Sada ću reći nešto što će neke iznenaditi, a neke možda čak i rastužiti. Sudbinu našega u Domovinskom ratu najtragičnijega grada, kojega se većina sjeti samo jednom godišnje, najčešće se tumači strateškim i socijalno-političkim razlozima. Svaka od tih teza sadrži istinite elemente. Međutim, tragediju Vukovara ne možemo u potpunosti razumjeti bez teološkog promišljanja njegove sudbine. U tom smislu neprijeporna je povijesna činjenica da je u lipnju 1920. upravo u Vukovaru održan 2. kongres Socijalističke radničke partije Jugoslavije, na kojem je ona promijenila ime u KPJ. Ta bezbožna ideologija, koja je Boga protjerala iz svoga Ustava i iz javnosti, zapravo je rođena u Vukovaru. Kako je ta ideološka majka, koja je progonila sve neistomišljenike, osobito Isusove učenike, odgajala svoju djecu pokazalo se 71 godinu poslije toga. Njezini sinovi u odorama tzv. JNA pokazali su koje su vještine naučili na časovima partijskog "zvjeronauku". Količina njihove ideološke, vjerske i nacionalne mržnje proporcionalna je broju bombi, granata, raketa i ostaloga streljiva kojim su u svojemu sotonističkom obredu "blagosiljali" Vukovar. A znademo, gdje god su obavljeni magijski čini i inicijacija u okultno i sotonističko, tu nema Boga, nema ljubavi! A zašto je mržnja tako eskalirala upravo u Vukovaru? Zato što, kad se vragu nešto dadne pa dođe po svoje, on podivlja ako vidi da mu žrtva izmiče. A sotona je znao da će izgubiti Vukovar! Zato je njegov bijes bio udeseterostručen! Međutim, nevine žrtve su Grad otkupile i oslobodile. Ali to nije dovoljno. Vukovar, i sva hrvatska mjesta na kojima su se dogodili zločini, potrebno je također egzorcirati. Svi kršćani – katolici i pravoslavci i protestanti – trebali bi se ujediniti u molitvi istjerivanja zloduhâ, koji nisu pobjegli pred oružjem i granatama, nego im se broj sa svakom od njih dvostruko povećao. Zato Vukovar u nečemu još stagnira, a u nečemu sporo napreduje, jer nije još potpuno oslobođen! Naime, nije mu dovoljno oslobođenje oružjem, nego je tome gradu (kao i drugima koji su doživjeli sličnu sudbinu) potrebno potpuno duhovno oslobođenje! Potrebno mu je ono što je Isus učinio. Isusova bol za svojim gradom i narodom nije ostala samo na Gospodinovim suzama. On je otišao na križ da svojom smrću i uskrsnućem spasi i otkupi, da oslobodi Jeruzalem i sve Jeruzaleme diljem svijeta. Jednako tako, dakle, i nama nisu dovoljne suze za Vukovar, nisu dovoljne svijeće i cvijeće. Od nas se traži još veća žrtva. Ovo što govorim, znam, naići će na protivljenje. Kao što sve duhovno nailazi na otpor ljudi koji ne vjeruju da se u svijetu duhova vodi pravi rat i da se sva zemaljska razaranja začinju najprije na duhovnoj bojišnici. No, kršćani to znaju i vjeruju - ne budemo li spremni na još više molitve i žrtve, možemo se pozdraviti i s Vukovarom i s cijelom Hrvatskom. Ali, mislim da možemo biti optimisti, jer u našem je narodu još dovoljno iskrene i duboke vjere, koja će biti zalog duhovnog oslobođenje i bolje budućnosti ne samo Vukovara, Škabrnje i Dubrovnika, nego i cijele naše Domovine, na dobrobit svih njezinih građana, koji su svi Božja djeca a naša braća! U tom duhu i u toj vjeri valja prihvatiti i najnoviju vukovarsku nesreću. Zato, dok izražavamo iskrenu kršćansku sućut obiteljima poginulih, a ranjenima želimo uspješan oporavak, u vjeri u uskrsnuće izražavamo također sigurnost da ni ove žrtve nisu uzaludne nego da imaju težinu i pečat naše sretnije budućnosti i blažene vječnosti! |