evill angell
Tratinčice i trešnjice
Bio je to početak još jednog nevinog dana. Taman kad smo se trebali izgubit u ringu, u žaru borbe, probudim se i padnem s kreveta. Opet. Već mi je dosadilo svaki jutro ponavljat isti scenarij. Danas je neki novi dan, neki poseban dan. Danas je dan kad moram obavit tamo neke sitnice. Naime, obećala sam sama sebi da ću jednoj osobi koja mi je jednom tamo davno stala na žulj olakšat odlazak u onaj svijet. To vas bu možda sad zaprepastilo, a možda i nebu. Zašto baš danas? Eto tako, pred nekoliko mjeseci saznala sam za jednu potencijalnu osobu koja bi mogla obaviti tako neke škakljive zadatkiće. Zen. I kad sam se napokon uvjerila da bu taj striček upravo TAJ striček, krenula sam u akciju.. Eto danas je taj dan, danas bu dan kad ćemo stavit sve karte na stol.. izvadit asa iz rukava, shvatit jesmo li ili nismo.. hoćemo ili nećemo. Vraćam sve produkte još jedne bolesno (ne)prospavane noći na krevet. Dopužem četveronoške ispred ogledala, sjednem u turski sjed i pomolim se Bogu. Ili ne. Pogledam se u ogledalo, špiglin kak bi se reklo... gledam u svoje krmelje i razmišljam o njima. Koji su to čudaci u kutu mog oka.. Čudaci i luđaci.. kao nemaju pametnijeg posla nego u kutu moje očne sobice rade party u pidžamama.. gamad jedna krmeljava. Koristim početne jutarnje atome snage i ustajem se.. Ne sviđa mi se to što vidim te stoga krećem u rekonstrukciju, fejs lifting, fasadiranje.. kako god.
Sjedam u auto i krećem. Počinje agonija. Dolazim na dogovoreno mjesto, a Zen-a još uvijek nema. Kasni. Razmišljam o načinu na koji ću izreć svoje molbe i zahtjeve. S obzirom da je Zen bil poznati Zabočki mafijaš, moram se pripremit na najgore. Možda i mene upuca tamo pred svima jer mu se ne sviđa način na kojeg sam ga pogledala. Približava se crna mečka, usporava. Spušta se desni stražnji prozor. Vidim samo crne naočale i njegovu skurenu crvenu kosu. To je bil on. Naježila sam se. Prstima mi daje znak da uđem u auto. Ulazim. Sjednem kraj njega. Nastaje tišina. Gotovo da sam čula kako mi se grašak znoja cijedi prema lijevoj obrvi.. Zen je osjetil nervozu te me počel čudno gledat, ali i dalje je nastavil jest svoje trešnjice koje mi btw nije ponudil :( . Odlučila sam, vrijeme je da mu kažem što želim. Vrpoljim se dok istiskujem riječi ko tvrdu stolicu... Počinjem sa: „poštovani gospon Zen, ja sam čula da bi vi mogli.. pa sam ja mislila... ima tamo jedna teta... stala je na žulj... možete li mi pomoć da...„ Prokleto mucanje, baš kad ga najmanje trebam. Zen se nasmije, pomislil je da ga zajebavam. Zatim se počel bolesno smijat.. Pa histerično.. Htela sam izać ali vrata su bila zaključana. Izustila sam jedino veliko UPS. Gotovo. Potegnul je za košticama koje je netom prije ispljunul, ponovo ih stavil u usta. Počel me gađat s košticama. Kao prvo fuj, kao drugo auuuu.. Nakon višestrukih prijeloma izbacil me van.
Mudri ljudi vele da dan završava kako je i počeo, i gle čuda, stvarno... i tako pužem ja četveronoške do hitne službe... molim ih za pomoć, kažem im kaj se dogodilo, a oni se samo nasmiju. Udarac nogom u strateško mjesto i pozdrav.
Pozdrav svima vama, malima i velikima.
