evill angell
°°°osmjeh ne kosta nista°°°
Nacin zivota koji smo svi poceli zivjet zaista uzima neke prevelike mjere. Premalo mislimo na sebe a previse se opterecujemo sa zaista nebitnim stvarima. Taj nacin zivota koji sve vise prerasta u neku vrtsu patologije sam usporedila sa autom, tocnije brzinom voznje.. Sve brze i brze vozimo, riskantnije ulazimo u zavoje i kriticna mjesta, no koliko cemo dugo izdrzat takav tempo? Koliko ce proc do tog "sudnjeg" dana, kada ce svemu doc kraj i kada ce netko ili nesto odozgo reci stop, dosta je bilo..
Koliko jos imamo vremena za probne voznje? Nazalost ili na srecu, to nitko nezna.. i neznamo sta nas ceka.
Ono sto je znanstveno potvrdjeno jest to da sve vise mladje populacije zavrsi na koronarnim odjelima uslijed akutnog infarkta miokarda.. Znaci pricamo o 40- godisnjacima koji su na taj odjel dospjeli upravo zbog ubrzanog i stresnog nacina zivljenja, izmedju ostalog.. 
Uglavnom, ono sto me potaklo na ovakvo razmisljanje je jedna mozda banalna rijec a to je osmjeh. Zasto je nekima tako tesko biti nasmijan? Dodjem ja ujutro u pola 7 na radno mjesto, i trudim se bit dobre volje. Iako znam sta me ceka, tjesim se da ce doc bolji dani, da ce proc i ovaj dan, i da ce jednog dana sve bit bolje.. i tada naidjem na zid.. Mnostvo pitanja usmjerena meni tj mom osmjehu.. zasto si ti ujutro tak nasmijana.. kako mozes.. pa tek je pola 7???
Pa nije stvar u kvantiteti nego u kvaliteti, zasto da se ne smijem ako se tako osjecam odnosno ako se osjecam dobro, ni odlicno a ni lose, samo dobro.. zar je to razlog da budem ko mrgudic? 
no dobro, ljudi smijte se cim vise, zapocnite dan sa osmjehom, ako zbog niceg drugog, barem zbog bora 
ugodan ostatak dana vam zelim 
