ZABORAVITI SVAKO DOBRO KOJE SMO MI UČINILI DRUGIMA

15.01.2021.


slika: digital art

Razmišljajući o dobru koje sam učinila drugima, mozak mi je stao. Gotovo da se nisam mogla prisjetiti ničega dobrog što sam učinila, a iskreno, sve što sam činila, radila sam najbolje što sam znala. Istina je, da od svega tog dobra svjesno ništa nisam od nikoga očekivala, ali podsvjesno sam se borila sama sa sobom kad bih se sjetila nekih ljudi, situacija i događaja u kojima sam bila sudionica i kad bi me netko svjesno ili nesvjesno povrijedio nekim svojim postupkom, odjednom bi pred mene iskrsnulo neko dobro djelo koje sam mu velikodušno učinila i kao da me to djelo štitilo od bilo kakve negativnosti.

Nikad nisam razmišljala o tome, da me moja dobra djela štite na ovako neobičan način. Pitam se zbog čega ja ili drugi ljudi ne misle o svojim dobrim djelima, a svoja loša djela skrivamo kao zmija noge, ali smo ih svjesni i štitimo ih kao da su najveća svetinja?

Neobičan je to odnos prema svojim nedjelima i djelima. Dobra djela ne pamtimo, a loša djela pamtimo i skrivamo dajući im na taj način moć, da žive u našem biću. Zar ne bi bilo pametnije sjećati se dobrih djela, a loša djela odmah priznati i ispričati se za njih, a nakon toga ih zauvijek zaboraviti? Bilo bi pametnije. Zašto to nisam činila? Ne znam. Možda me je bilo sram toga što sam učinila ili strah, da ću nešto ili nekoga izgubiti svojim priznanjem neispravnog ponašanja? Nisu li strah i sram najnegativniji i najniži nivoi energije? Jesu! Kako se odreći srama ili straha? …i sad mi uopće nije više jasno kako sam od „zaboraviti svako dobro koje sam učinila“ došla do srama i straha. Odgovor mi leži kristalno jasan kao sunce u pol dana na vedrom nebu. Malo je istinskih dobrih djela koja sam učinila, a da za njih nisam očekivala zahvalnost ili neku drugu protuuslugu što u prijevodu znači: sram me je i strah to i samoj sebi priznati, a kamo li da to netko drugi sazna!

Zar nisu dobra djela koja sam činila učeći u školi, služeći roditeljima i prijateljima, djeci, užoj i široj obitelji? Nisu. Sve su to djela koja sam radila sa malo ili nimalo radosti. Radila sam to tek tako što se to očekivalo od mene ili sam si to samo umislila, da se podrazumijeva biti na usluzi. Pa što je onda dobro djelo koje trebam zaboraviti, kad malo koje stvarno i pamtim?

Jesu li uvjeti mog iscjeljenja zadovoljeni ovim preispitivanjem? Jesu…prvi put sam sa razumijevanjem preispitala neke osnovne principe života kroz koje se diše punim plućima, misli smisleno i kreće životom ispravnim putem u ispravnom smjeru. Disanje, mišljenje i kretanje skupljaju sva iskustva koja se odražavaju raznim emotivnim osjećajima negativne i pozitivne naravi koji proizvode zlo i dobro, laž i istinu, mržnju i ljubav, bolest i zdravlje. Dvojnost ljudskog karaktera, ako se svjesno na nju ne pazi, brzo potone u zaborav, odnosno u nesvjesnost.

Zadovoljivši ove preduvjete iscjeljenja razumnim razlučivanjem “žita od kukolja”, stvorila sam sebi dodatnu energiju samopouzdanja za svoj mozak i moć rasuđivanja. Gorko sam shvatila, a još gorče prihvatila kako sam od svojih učitelja pogrešno programirana kroz uvjerenja o svojoj moći koju mi nikad nitko nije dao u ruke. Moja nemoć, da se znanjem zauzmem ispravno za sebe, oduzela mi je moć ispravnog razlučivanja laži od istine.

tekst je iz moje najnovije knjige "IZ TAME U SVJETLO"



slika: digital artist i Nenad Grbac

ISBN kod NSK RH 978-953-354-268-3

http://www.digitalne-knjige.com/jotanovic14.php

- nastavlja se -

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.