RADIESTEZIJA (iz knjige “Samorazvoj i vizije”, Anđe Jotanović)
Ne znam objasniti zašto me je visak privukao. Možda zbog pitanja koja nisam dugo postavljala ni sebi ni ikome oko sebe. Jednostavno sam šutjala i radila prilagođavajući se poslovima koje sam prihvatila kao svoju obvezu, a i kome bih mogla postavljati pitanja? Muž mi nije dozvoljavao, da ga išta pitam, šefa nisam imala što pitati znala sam po rasporedu rada, što mi je posao i gdje ću raditi, djeca su mi i tako ispričala sve što su htjela, a što nisu, intuitivno sam znala kad ne govore istinu pa sam poduzela korake, da im dam do znanja kako nije pametno ne govoriti istinu. Istina kad-tad dođe na vidjelo. Da, sad zasigurno znam kako sam ovo znanje odabrala, da se naučim postavljati pitanja i tražiti na njih odgovore.
Prva pitanja koja sam postavila visku bila su vezana za moje zdravstveno stanje i emotivne obrasce. Postavila bih pitanje u kojem postotku moj neki organ radi i koja emocija najviše utječa na njegov rad, a onda bih tražila od viska, da to stanje dovede u balans.
Obzirom da o ovom znanju nisam ništa znala, pustila bih visak da radi sam koliko hoće i da se kreće kuda hoće, ja sam ga samo držala na uzici iznad diagrama i tako je to trajalo neko vrijeme. Uopće nije bilo loše, čak sam neke stvari o toj radiesteziji počela i razumijevati, bilo mi je čak i zabavno. Ne’š ti vraga, kad meni visak poče zapovijedati. Poslao mi je poruku, da promijenim boju uzice koja je bila crna i stavim pola bijelu, a pola crvenu boju konca. Gledam ja u tu malenu spravicu i kažem: „ E, vala mi je puna kapa kojekakvih zapovijedanja! Još ćeš mi i ti zapovijedati!” pa ga ja lijepo bacim u smeće i odmah odnesem u baju.
Sama sebi po povratku kažem: „Anđo, budi pametna i mani se svega toga, kako možeš razgovarati sa tim komadićem drveta?”
Lijepo protrljam ruke sretna, da sam se svega toga riješila. Vraga sam se riješila! Tko se tog viska riješio ni danas ne znam? Tek upute slijede, da ovaj visak nije bio za mene, on nosi energiju druge osobe. Poruka je, trebam nabaviti svoj visak, ako hoću i dalje raditi sa viskom. Prisjetih se, da je taj visak napravio svojim rukama gospodin koji mi ga je posudio i još mi je rekao, da ga čuvam i da mu ga vratim. To sam bila potpuno zaboravila. Što ću sad reći čovjeku gdje mu je visak? A što ću? Reći ću mu istinu, da sam ga bacila i čovjeku kupiti drugi visak.
O, Bože, koje uvrede, kad sam mu rekla što se dogodilo sa njegovim viskom! Tek nekoliko godina kasnije sam mu donijela kristalni visak i zamolila ga, da mi oprosti, ako ikako može. Ni danas ne znam je li mi stvarno oprostio, ali ono što je mene više mučilo je moje neznanje gdje da nabavim drugi visak.
Baš sam se lijepo zabavljala. Ni igra „čovječe ne ljuti se” nije mi bila draža i bolja. Odlučim ja da idem nabaviti drugi visak. Odem u željezariju i tražim visak kad prodavačica meni donese veliki zidarski visak hahahaha. U neprilici kažem,, da to nije taj koji tražim. Žena me ljubazno uputi u kojoj trgovini mogu nabaviti visak koji tražim.
Prvi dan nisam znala naći trgovinu, drugi dan dobila sam upute, ne znam od koga, došle su putem misli. Prije nego uzmem visak ne smijem sa rukom kojom ću držati visak u radu ništa dodirnuti. U autobusu nema držanja. Otići pred pravoslavnu crkvu Svetog oca Nikole i zamoliti ga da mi bude zaštitnik u radu. Kada uzmem visak, prvo pitanje koje mu trebam postaviti je, da li želi komunicirati sa mnom. Drugo pitanje je: u kojem postotku visak odgovara svome originalu. Treba odgovarati najmanje 90% do 100%, ako nije tako, visak nije za upotrebu, može donijeti više štete, nego dobra.
Sva sretna, da sam našla visak koji sam tražila kupim još i tablice od Borisa Farkaša i prvu literaturu o znanju za koje sam odlučila da mi pravi društvo, ali to nije sve. Dok sam ovo kupovala, javlja mi se Bog i kaže: „Kupi onaj zeleni prsten.” Tražim po polici i konačno ugledam prsten. Sve kupljeno sam stavila u torbu. Samo prsten nosim u ruci i polako zamišljeno koračam riječkim korzom. Osluškujem Boga i njegovo naukovanje o prstenu. Pobroji rupice s obadvije strane prstena. Na jednoj strani je trinaest, a na dugoj petnaest. Trinaest su Bog i apostoli, a četrnaesti i petnaesti ste ti i sin moj. Stavljam ti ovaj prsten na ruku, od danas si moja žena.
I tako je počela moja naobrazba u ovom i inim znanjima. Naravno, da sam na visak stavila bijelo crvenu uzicu. Mnogo vremena kasnije shvatila sam značenje prstena i ove dvije boje. Prvi put u životu počela sam vjerovati u znanje ili sam prvi put počela vjerovati u svoje znanje. Taman sam ja sve to posložila i sretna došla na posao. Nailazi jedan kolega iz firme i pita me kao usput: „Kako tvoj visak?” Gledam ga razrogačenim očima. Sigurna sam, da on niti itko u firmi nema nikakvog pojma o mojim viskovima i dok se ja povratih od šoka, ugledah ga kako odlazi svojim putem ne čekajući odgovor. Jedva sam dočekala, da ga pitam otkud on zna za to moje zanimanje. Nije mi rekao, samo se nasmiješio svojim tajanstvenim osmijehom, ali me je zato naučio kako se upotrebljava visak, kako mu se postavljaju pitanja i kako se čitaju odgovori. Pri tom je bio još toliko velikodušan i dao mi je skriptu koju je sam o tom znanju napisao. Pokazao mi je kako izgleda kozmički visak, a dao mi je dijagram koji je zaštićen i čuda su se počela ostvarivati i potvrđivati. Sumnja je počela polako gubiti snagu pred nadolazećom istinom. Nisam sama u tim otkrićima duhovnih komunikacijskih zbivanja. Znanja svi dobivamo na različite načine, a ona su i u svima nama. Netko na njih nekad obrati pozornost, a netko nikad.
Od tada sam počela redovito čitati literaturu koja mi je na čudesan način pristizala različitim kanalima. Prva literatura koju sam pročitala bila je:
„Krsna, izvor sveg zadovoljstva”
„Krsna, izvor sveg zadovoljstva” Ovu knjigu sam kupila kad i tablice od Borisa Farkaša. Zašto sam kupila ovu knjigu? U prvoj Božijoj objavi koju sam doživjela kad sam imala samo 8-9 godina, Bog mi se predstavio kao Krsna. Dugo vremena pokušavala sam majci govoriti o tom predivnom svijetu kojeg sam doživjela nakon iskustva „tik do smrti”. Nitko me nije slušao, nego mi je zabranjeno o tome pričati. Prestala sam pričati, ali u svojim intimnim trenutcima kao dijete, često sam u praznim listovima bilježnica pisala ovo ime. Tada nisam znala ni za kakvog Boga, znala sam samo nekoliko molitvi iz pravoslavnog kalendara.
Druga knjiga je bila „Nauka o jastvu” od Swami Prabhupada, a zatim mi je kolega sa posla posudio nekoliko knjiga koje su mi bili putokazi na mom duhovnom putu. Među jima je bila i knjiga „Put u Shambalu”. O jednoj od njih želim nešto više reći. Pisac joj je Kalil Girban. Iz te knjige uzela sam prva uputstva po kojim sam poželjela živjeti. Knjigu sam pročitala u jednom dahu, ona je bila taj okidač mog istinskog mijenjanja u osobu kakva sam željela postati.
Čitajući je, ovo sam si iz te knjige zapisala kao putokaz:
Doslovno sam prepisala tih sedam duhovnih zakona, čitala ih kad god sam stigla i razmišljala kako da ih primijenim na djelu. Ne znam, smijem li ih iskoristiti u svojoj knjizi, samo želim da kao čitatelj imate uvid u taj okidač koji mi je pomogao da se mijenjam. On svakako nije jedini i nije prvi, ali je jako bitan. Čitajući ovu knjigu, prvi put sam imala osjećaj da bih mogla uspjeti u svojoj preobrazbi…
http://www.digitalne-knjige.com/jotanovic11.php
Uredio, odabrao i obradio: Nenad Grbac
————————
Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present
Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja autora knjige i autora stranice.
https://digitalne-knjige.com/?p=1022
