PUTNIK KROZ VRIJEME
Putnik kroz vrijeme
nosi breme godina,
na leđima mu teško,
u srcu tjeskobno,
u duši bolno,
a vrijeme ne haje
za svog nosača
ono samo teče,
nesmetano, nezaustavljivo,
curi kroz prste,
udahe zraka,
crnilom ovjenčane dane,
godine u nepovrat proživljene.
A putnik, putuje
stazom misli, osjećaja,
riječi koje ne čuje,
dodira koji ne percipira
ne osjeća lahor na licu
ni spavanje
ni buđenje,
samo žuri,
da što prije prođe
satazom zaborava
u kojem vrijeme nosi
nepresušno breme nesvjesnosti
i žudnju za ispunjenjem
zadovoljstava, ljubavnih čežnji.
Kad dođe do kraja puta,
shvati da ni živio nije,
život je pored njega prohujao
sa vihorom potreba
za pukim preživljavanjem tijela,
zadovoljavanjem erotskih žudnji,
neiskazanih ljutnji,
isplakanih tuga,
neostvarene sreće,
a vrijeme vratiti ne može,
ispravaka nema,
pao je kao pokošeni snop
gladan ljubavi za kojom je čeznuo,
vrijeme mu je iscurilo.
A sve je moglo biti drugačije,
eh, da se vrijeme življenja
vratiti može
pa da se ljepote
množe jedna za drugom,,
sada bi putnik
živjeti znao
i konačno je mudar
postao na izdisaju
shvatio je da je samo svjetlo
i da bi lako k vragu poslao
ono što je prije živio,
a ovako završiti
sigurno nije htio.
