LJUDSKE SUDBINE
slika: digital artist
Duboko iz nutrine osluškujem ljudske sudbine
sa svojom sudbinom ih uspoređujem
ponekad određujem,
koju sudbinu da pratim
i u čiji život da svratim?
Pitam se, zašto nam se sudbine vežu,
dok neke poput omče stežu
nutrinu da ne diše,
ruku da ne piše,
jezik da ne govori,
grlo da ne zbori,
srce da šuti uporno,
ostajući umorno
od nekih sudbina,
i ljudskih osobina?
Hm...je li to sudbina ili ponos samo,
kad jedni drugima samo šutnju dajemo?
O, sudbino, otvori svoja vrata
od dijamanata i zlata,
ljudska iskustva pozlati,
samopouzdanje vrati ljudskom rodu
nek' živi sretno svoju slobodu.
Idem sa sudbinom ruku pod ruku
ponekad me ona stavi na muku,
uporno me od mojih htijenja odvlači
i zapisane poruke odlučno podvlači.
Htjela bih da previdi poneku odluku,
i moje srce ne stavlja na muku,
htjela bi da me razumije
da budemo sretne obadvije.
Igra se sa mnom sudbina
čija li je to osobina,
tko li ju je u život poslao,
bi li čovjek i bez nje opstao,
da li sama svoju sudbinu određujem
ili naučeno znanje proslijeđujem?
Pitanja su to koja ponekad postavljam,
a odgovore uporno ostavljam
za neko drugo sretno vrijeme,
dok na leđima nosim sudbinsko breme.
napisano: 09.10.2012.
http://www.digitalne-knjige.com/jotanovic3.php
ISBN zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem
ISBN kod NSK RH 978-953-8100-20-8
Sva autorska prava pridržana.
Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati ni prenositi ni u kakvom obliku niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava.
