KAD DUŠA PROGOVORI
slika: digital artist @ArtoNova
Kad Duša progovori
pa mi tiho mirno zbori:
“Ovako se ne voli,
a ovako se voli.”
Osjećaji neki mili
koji su se iz Duše pojavili
šapuću mi nježno tiho
kako je čovjek živjeti navik'o.
Po inerciji skupne svijesti
čovjek prima obavijesti
te razmišlja...što će jesti?
U kakvom će skloništu spavati,
kako će bijedni život održavati,
što će na tijelo obući
i pred kim se smije svući?
Osmijeh Duši na licu titra,
a emocija joj postaje hitra,
ona se u materiji osjeća
nekako, kao prazna vreća.
Ne pita Dušu nitko ništa
gdje je vatra sa njenog ognjišta,
dok joj hladnoća u grudima drijema
ona ne grije ničim, jer vatre nema.
Svoju vatru je tijelu dala,
a ona je postala iskra mala,
mala iskra koja tek tinja
u kojoj je vatra svetinja.
Vatra je svjetlo što ju obasjava,
dok ona život u materiji proslavlja.
U Duši je sve što ima sveto,
a njeno biće kao da je iz kosmosa oteto,
da se u fizičkom svijetu afirmira
u kojem vladaju čula dodira.
Nijema je Duša dok u mraku pipa,
svako je biće po malo štipa,
okus svoj jedva prepoznaje,
dok tijelu prenosi svoje spoznaje.
Miris joj je miomiris ruže,
a govori mnoge riječi tužne,
žali se tijelu kako je tlači,
dok duh u sebe spokojno uvlači
i htjela bi Duša o sreći da zbori
ona se u fizičkom svijetu za život bori.
Spoznaje Duša konture svijeta
u njoj vlada nekakva sjeta,
rado bi se u kosmos vratila
i sva zemaljska iskustva pozlatila.
Nema iskustava koje živjela nije,
a kojih nije bilo i prije,
pita se Duša, što ovdje radi,
dok se udahom iznutra sladi?!
Zar joj disanje sudbinu piše
nije li željela od toga više,
zar je mišljenje to što je održava,
dok se ona u materiji izražava,
zar ju nekakva djela
čine da bude cijela?
Nijema je Duša,
dok iznutra sluša
osjećaje svoje
koji joj emocije svakakve kroje?
Kad li će ravnotežu emocija stvoriti
da više tijelo ne mora dvoriti,
kako će mir ostvariti
bi li mogla slobodna biti?
Pitanja samo stoje nijema
dok Duša o slobodi sanja
i pospano drijema.
Rado bi se probudila Duša,
da svjesnost u materiji okuša,
ali još se nekako ne da
laž i istinu na Zemlji da gleda.
Probudit će se Duša kada udah stane
vinuti se u nebo i pogledati sa strane
kako je živjela vrline i mane,
što je od toga više skupila
gdje se prodala, a gdje se iskupila.
Mora li se na Zemlju vratiti
iskustvo zemaljsko skratiti
ili će samo iz oblaka gledati,
a iskustva drugom tijelu predati?
Ne može se od tijela odvojiti Duša
ona svako tijelo besprijekorno sluša,
tijelo je njeno usamljeno dijete
negativne misli i osjećaji mu prijete.
Zato Duša misli stalno mijenja,
da ljubavlju zrače ljudska pokolenja,
osjećaje nježno balansira,
za nesretne sreću bira,
a sretne malo golica,
da se izraze u što više lica.
Tako mi šapuće Duša,
dok svoj život kroz moje tijelo kuša.
http://www.digitalne-knjige.com/jotanovic.php
ISBN zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem
ISBN kod NSK RH 978-953-8054-87-7
ISBN kod NSK RH 978-953-8054-88-4
Sva autorska prava pridržana.
Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati ni prenositi ni u kakvom obliku niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava.
