Anđa Jotanović

SAM SVOJ KREATOR (priručnik o kreiranju pozitivne svijesti)

Impressum

Anđa Jotanović: Sam svoj kreator

GRAFIČKI DIZAJN: Tina Bota

LEKTURA: Jadranka Bota
TISAK: Tiskara Grafostil

Kolovoz, 2014.

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Sveučilišne knjižnice Rijeka
pod brojem 130430013

ISBN 978-953-56061-2-33

Zahvala
Iskreno se zahvaljujem svim poznatim i nepoznatim ljudima koji su mi bili inspiracija na putu prepoznavanja sebe u drugome.

Među njima posebno bih istaknula članove Udruge Pozitiva: Desanku, Janu, Jadranku, Snježanu, Maricu, Biserku, Renatu, Slavicu, Loretu, Svetozara, Josu... Hvala vam na vašoj potpori I pomoći pri osnivanju i radu Udruge.

Rajku Đedoviću od srca zahvaljujem na trudu oko fotografije koja me prezentira na koricama.

Na financijskoj potpori zahvaljujem se: Primorsko-goranskoj županiji, Ministarstvu kulture i informisanja Republike Srbije, Vijeću Srpske nacionalne manjne Opatija i SKD Prosvjeta – Pododbor Rijeka.

Autorica

u nastavku slijede dijelovi iz knjige...

američki Indijanci
dozivali kišu – ratnici izvode određene pokrete uz određenu glazbu
i ritam, a onda se, ako je vjerovati režiserima westerna, pojavi
plemenski vrač i izgovara molitvu za kišu.
I na našim prostorima religija ima zapise koji, vjerujemo, tjeraju
zlo, skidaju uroke i pomažu nam živjeti bolje, ljepše, bez dijela
težine. Zašto je to važno? Zato što je suvremeno društvo kojemu
svi mi pripadamo u svojoj žurbi da se postigne bolje, više i brže,
zaboravilo na bitan sastojak ljudskog života – na sreću. Prečesto
se događa da svoj život ulažemo u više, a kada željeno dobijemo,
shvatimo da smo i dalje nezadovoljni, da nam nešto nedostaje.
Upravo to prošla je, spoznala i definirala autorica ove knjige, u
čije ćemo misli i život na narednim stranicama zaviriti. Na jednoj
točki svog životnog puta ona je zastala i zapitala se: Ako imam
i postigla sam sve “normalne’’ stvari koje društvo definira kao
uspjeh, zašto sam nesretna? Što mi nedostaje?
Potraga za odgovorom dovela ju je vrlo brzo do spoznaje da je
najveći dio svoga života proživjela “napamet’’ – po diktatu unaprijed
zadanih smjernica iz svoje bliže i daljnje okoline, nikad ne
propitujući postavke koje su joj dnevno “servirane’’ kao istina,
kao postulati po kojima se živi dobar život. Vrlo je brzo shvatila
8
da u svemu tome nije nikada upoznala najvažniju osobu u svom
životu – samu sebe. A potom je uslijedila i zapanjujuća spoznaja
da ona – koja je sve odradila “kako treba’’, po pravilima – nije
tako dobra osoba kao što je oduvijek mislila.
Ova neugodna spoznaja od koje bi većina prosječnih ljudi najradije
pobjegla, za našu je autoricu bila tek možda prvi pravi duhovni
izazov u životu. Ona je hrabro krenula naprijed – u propitivanje
sebe i svojih postupaka, u propitivanje društva oko sebe.
Danas ona je sretna osoba čije oči svaki dan blistaju, koja živi na
način koji ju ispunjava i koja ima snage i ljubavi za sebe i svoje
bližnje, ali i za sve ostale ljude koje susreće u svom životu. Rado
daruje, rado pomaže, sretna je.
U međuvremenu dogodilo joj se ono što su spoznavali ljudi svih
vremena i svih civilizacija – dogodile su joj se magične riječi. Ne,
nije ona pronašla čarobni štapić koji u priči o Pepeljugi mijenja
bundevu u kočiju, niti neki tajanstveni ritual. Ali spoznala je snagu
riječi. Riječima oblikujemo misli, misli spoznaju svijet i vode
nas u djela. Spoznala je jednostavnu činjenicu da je cijelo naše
društvo usmjereno ka traženju i izražavanju nezadovoljstva u pojedinačnom
životu. Spoznala je i činjenicu da svakodnevno baratamo
s jako malo pozitivnih riječi u svojoj svijesti. Zanimljivo je
vidjeti kako se ljudi iznenade prazninom papira kada im ona kaže
da sjednu i u sljedećih pet minuta napišu sve pozitivne pojmove
kojih se mogu sjetiti. Iznenađujuće ih je malo. Ona nije iznenađena
jer tako je bilo i na početku njezine spoznaje o samoj sebi.
Njezina osobna preobrazba počela je učenjem pozitivnih pojmova
– napamet. A onda ih je počela svjesno koristiti u svakodnevnim
životnim situacijama. Slijedilo je razmišljanje o raznim
segmentima života kojima je do tada bila nezadovoljna. Pozitivne
riječi, dakle pozitivno razmišljanje odvelo ju je u potragu za pozitivnim
afirmacijama za svaki pojedini segment. Na sve moguće
načine ugrađivala je pozitivne pojmove u svoj život, pa su se tako
pojavili i stihovi čija pretenzija nije da budu prepoznati kao lirika
već da igrom u stihu dodatno osvijeste pojedine pojmove.
Danas popis pozitivnih pojmova koje je osvijestila čini dugačku
9
listu, a ona sve te lijepe riječi i osjećaje koji ih prate ugrađuje
u svoju svakodnevicu. Promijenila je svoje postupke, obogatila
svoj život, a to čini i sa životima ljudi oko sebe. Magične riječi
promijenile su njezin svijet, a ova je knjiga najdobronamjerniji
pokušaj da i drugima ukaže na moguću promjenu.

Jadranka Bota, prof.


stanje.
Dugo sam živjela s bolnim tijelom i duševnim tjeskobama.
Gotovo svakodnevno sam se osjećala bolesnom, nezadovoljnom
i nesretnom. Za to sam krivila svoju obitelj u kojoj sam rođena,
partnera s kojim sam živjela, okolinu u kojoj sam egzistirala i
društvo u cjelini. Sebe sam krivila zato što sam živa, ništa ne
poduzimajući da sagledam sebe i svoje osobno ponašanje prema
sebi.
U rijetkim trenutcima promišljanja nastojala sam postići razumijevanje
situacije u kojoj sam se nalazila. Najčešće bih samo
uzdahnula i nastavila živjeti po starim obrascima ponašanja. U
nekim periodima, kad mi je doista bilo teško, postavila bih si pitanje:
Dokle će ovo ovako?
Odgovor nisam niti očekivala, ili bih sama sebi rekla da to valjda
tako treba biti. Bilo je trenutaka kad bi iz mene počela izvirati
ljutnja i želja da napustim sve obveze koje su me pritiskale. U
takvim trenucima željela sam se posvetiti sebi s ciljem da pronađem
barem trunčicu zadovoljstva koje bi me učinilo sretnom. S
obzirom da to nisam mogla učiniti, po mom mišljenju zbog raznih
drugih obveza, samo bih se oslobodila boli i nemoći plačem.
U takvim trenucima unutarnjih previranja koje nisam potiskivala
i kojih sam rijetko bila svjesna, događali su se pomaci kad mi je
12
bilo lakše. Ali i dalje sam samo gledala u teške situacije, ništa
ne poduzimajući da ih odlučno počnem rješavati s ciljem da ih
uklonim iz svoga bića. Moje biće godinama je bilo bolesno zbog
nerazumijevanja sebe, obiteljskih obveza i prirodnih procesa koji
su me okruživali. O zdravlju sam gotovo potpuno prestala razmišljati.
Tek u nekim blijedim naznakama kad bih vidjela zdravog
i sretnog čovjeka nijemo sam se pitala: Kako mu to uspijeva: biti
zdrav, sretan, veseo, nasmijan, radostan, zadovoljan? Ponekad
bih dobila odgovor od svog unutarnjeg vodstva, koji sam vrlo
brzo zaboravljala.
S vremenom, želeći i sama takvom postati, počela sam nespretno
slušati svoje unutarnje vodstvo i primjenjivati njegove upute kojih
sam povremeno bila svjesna. Imala sam osjećaj da komuniciram
s nekim u sebi ili izvan sebe. Pomišljala sam na Intuiciju.
Kako nisam znala što je ona u suštini, osim da je to šesto čulo,
bila sam zbunjena. Upute su stizale mislima i jasno se pretakale
u osjećaje, najčešće nesreće, a rijetko sreće. Informacije koje sam
dobivala doslovno su glasile: Ako hoćeš zdravlje, misli o zdravlju
i kako ćeš ga postići! Odgovarala sam: Kako da mislim o zdravlju
kad najčešće osjećam bol i bolest? Odgovor bi stizao: Bolest nastaje
od tvojih misli, misli se pretaču u osjećaje bola, a osjećaji u
riječi kojima potvrđuješ svoje stanje. Tvoja potvrda zdravstvenog
stanja uvećava ili umanjuje bol. Tko tvrdi da je bolestan, to će i
biti... Tvrdiš li da si zdrava, to ćeš i postati!
Sve više i sve češće postajala sam svjesna poruka koje su me počele
gotovo opsjedati. Više ih nisam mogla, a niti željela izbjegavati
– osjećala sam se toliko bezizlazno da bih bila pristala gotovo na
sve samo da se to promijeni. Suočila sam se s njima. Počela sam
dnevno razmišljati o svojim mislima i riječima koje sam izgovarala.
To me ubrzo dovelo do zaključka da najčešće nisam svjesna
niti što mislim niti što govorim. Postala sam svjesna poražavajuće
činjenice da u osnovi samo ponavljam matrice iz svoje okoline.
Upijala sam nesvjesno misli iz svoje okoline, a zatim ih prenosila
usmenim putem svojoj obitelji, prijateljima i poznanicima. Radila
13
sam onako kako sam naučila od drugih ljudi. Vjerovala sam da je
to ispravno djelovanje. Budući da su mi misli najvećim dijelom
bile u obliku žalopojki i kritiziranja života i životnih situacija, u
jednom sam se trenutku zapitala kako sam uopće živa. Svoja djela
nisam provjeravala! Radila sam kako sam najbolje znala, najčešće
reagirajući automatski, prema tko zna kad i gdje usvojenim
obrascima koje nikada nisam preispitala. Ljutila sam se ako bi
mi neko rekao da nisam u pravu, da radim neispravno. Na misli
koje sam mislila nisam obraćala pažnju. Ova spoznaja me je iznenadila.
A onda su se pojavile te nove misli za koje nisam mogla
definirati otkuda dolaze... Zbunjeno sam si postavila pitanje: S
kim ja to komuniciram?
Imala sam osjećaj kao da mi netko iznutra šalje informacije, ali
ponekad i da dolaze izvana, ne samo od drugih ljudi, već jednostavno
odnekud iz zraka, iz prirode. Tada je uslijedilo... Godine
1999. doživjela sam unutarnje viđenje koje mi je u cijelosti promijenilo
život. O tom viđenju i mom unutarnjem usklađenju po
njemu u ovoj će knjizi biti riječ.