Imam jednu frendicu koja zna ponjuškat ovod. Dobro, imam ih više, ali ova je ona tiha. Ta ne zucne. Čitala me i prije nego što sam ja nju skužila (a skužih je po IP adresi; živjela tehnologija!). Bolje reći – gledala je u ovaj blog. Djevojci se jako svidio dizajn pa je njuškala što i kako sam to posložila. Tekstovi su joj bili – prepametni, hehe. To je na finiji način rekla da su – preseratorski. :))))) Ima i u tome istine. Ponekad i previše hermetični, znam. Ali ionako, kad se podvuče crta, ovo sve ovdje stavljam iz sasvim sebičnih razloga i povremena nedostupnost meni ne smeta.

Dunque, nije me prepoznala. A mislila sam da hoće. Žena me u RL ne percipira ni približno ovakvom. Tamo sam dostupnija, pretpostavljam. I nisam nimalo boemski tip. Nisam ni od onih pametnica. Nisam ni osjetljiva i introvertirana koliko se ovdje čini.

Tu praznim te svoje kanale. Pa nabacim osmijeh i budem normalna tamo gdje treba. Ovdje ionako ništa ne treba. A biti normalan je ionako minus u virtualnom svijetu. To nitko ne traži.


I tako sam ja sad sjela za komp i odlučila je spomenuti ovdje. Nikad nisam. I žao mi je što nisam. Jer ta djevojka je za mene učinila više nego mnogi. I ubit će me kad ovo vidi. Jer me ne voli pekmezavu. A ja niti nisam pekmezava kad sam s njom. Zato i biram njeno društvo. Pokreće me.

Da me je prvo srela virtualno, vjerojatno bi joj se bljuvalo od mene. :))) Srećom nije.

Srećom je sve onako kako treba biti.


[a sad će ona izvući bič i prvo me nalemati što sam je uopće spomenula, a onda dobro natamburati jer ne učim nego ovdje hladim jajašca, a za sutra smo dogovorile zajedničko učenje/ponavljanje]


Odoh. S/M me ipak ne pali u tolikoj mjeri. ;)