Ljeto je. Sjedili smo u maloj dalmatinskoj konobi, ispijali bambus i mirisali svježinu. Jedan od onih dana kada vam je jedina obveza biti nasmijan, opušten i zadovoljan.
Koji sat kasnije šarmirali smo čuvara otočkoga kampa i pustio nas je da lunjamo po tom neobičnom mjestu. Sjećam se, obula sam cipele na potpetice i jedva sam nabadala preko kamenjara. Smijeh.
Da ga danas vidim, ne bih prepoznala taj kamen. A ležala sam na njemu. Udisala svježinu i gledala u nebo. Tada sam prvi put čula kako zvijezde imaju svoje taksiste.
I bili su tamo.
Da danas pogledam, ne znam što bih vidjela.
Ne prepoznajem ni kamen ni zvijezde.
Ali znam da čeznem vratiti taj trenutak.
Malen i smiješan, čudan i naivan. Najsretniji ikad.
Post je objavljen 16.07.2005. u 22:59 sati.