Dođe mi ponekad da stavim ovdje koju riječ. Otvorim Word, ponudim prstima voljnu suradnju i pustim da mi misli lete. A one izaberu neke čudne smjerove. Ne daju da ih ukrotim. Ne zamirišu po moju. Rezonancije i te spike, kužite vi to. :)
Vibrirati glavom i srcem na istoj frekvenciji, rijetkost je. Viškom mi se čini bilježiti sve što tako ne zvoni. A strpljiva sam ja. Zazvonit će kad budem spremna.
Hvatala sam takve trenutke, uhvatit ću ih opet. Poput fotografije koju držiš mahnito u ruci (a treseš se, pomalo; nećeš to priznati, naravno). Držiš se za trenutak koji je bio ti. Uhvatio ga je netko... jednom. Album budućnosti. Složen za ono vrijeme koje tek treba doći. Složen da bi ti bio siguran gdje si bio. I da bi mogao uvjeriti. Varka je da držeći tu fotografiju (na kojoj se tako slatko smiješ), držiš prošlost.
Držiš mogućnost za sve što će biti. Držiš kartu izbora koje si napravio. Držiš sebe pod sobom. Za sebe. Od sebe.
Tako i ja prolistam ove moje zapise i znam kad sam bila ona ti koja je puštala glazbu u tišini. Čujem je još uvijek.
Čekam da zazvoni opet. Kako bih jednog dana, onog koji tek ima doći, sjela za isti ovaj stol i mahnito u ruci držala ključ vlastitih misli poput fotografije iz albuma.
Bitne razlike nema. Razdvajamo se samo u jednoj točki. Fotografijom me vide drugi, u tekstu se ogledam sama.
Možda i ovaj trenutak zvoni? Možda. :) Znat ću kad prođe vrijeme. Kada vidim kamo me uputio.
Zvuk.
Post je objavljen 06.07.2005. u 15:00 sati.