Volim kad netko probudi dijete u meni.
Vesele me male stvari. Važne stvari. Mirišem na jutro tada. Čak i noću, sada.
Zapitam se tko je i zašto napravio ovu kočnicu odraslosti. Zar ja? Pa zašto bih to sebi uopće htjela činiti? Da budem zrela? Stabilna? Smirena?
Pa kakvi su to razlozi! Stabilnost i veselje su pokloni koje primih rođenjem. Ionako. Iovako. Svakako.
Ne sjećam se trenutka kad sam prerezala vrpcu otvaranja ovog socijaliziranog svijeta. To nitko ne slavi. Čak ni ne pamti.
Slutim da taj trenutak izgubimo jer ga želimo zaboraviti.
Vratiti se tamo odakle je sve počelo. Zaslužiti nanovo poklone koje smo jednom imali. Ionako. Iovako.
Gledati svijet dječjim očima je ono što ne bih smjela izgubiti. Zato se toliko i veselim kad mi netko skine naočale i prišapne: Ovo je život.
Svakako.
Post je objavljen 12.07.2005. u 22:39 sati.