. . . neka nova Andrejevna...

Oprosti mi, dragi, što sam danas bila tako zločesta pa ti nisam odgovorila na onu tvoju PUSA poruku, ali nakon što mi se nisi javio malo previše dana, nadam se da znaš kako meni ovakve mrvice nisu dovoljne i da je to jedini razlog zašto sam zašutila.
Nadam se i da znaš da te volim. I želim. I da mi fališ, jako... ali, da sam ti odgovorila na taj jad od poruke, osjećala bi se gore od ovog kako se osjećam sada. A osjećam se tako da bi ti najrađe opalila šamar, a onda te dugo, dugo ljubila, onako kako samo ja to znam... Pusa ljubavi.

S najljepšim i najblistavijim osmijehom na licu, u novim Fabiani 10 cm štiklama ja koračam dragi prema tebi zaljubljena k'o tetrijeb. Besramno, dajem ti sebe cijelu, i dušu i tijelo, da činiš što poželiš i što te volja, pa kako mi se posreći! Ne znam samo kako bih mogla biti zaljubljena više nego što jesam, šteta što mi ne vjeruješ...

Znala sam da će doći dan kada ću morati malo usporiti ovaj ubojiti tempo, ali sam ignorirala sve moguće znakove koji su upućivali na to i eto me, na bolovanju, ubila me viroza. Ali ne bunim se previše, jer sada imam malo više vremena za sve one divne događaje oko uređivanja stana, odnosno kupovine svega i svačega (kako moja mama kaže: ti sada trebaš kupiti sve, od igle do lokomotive).
Osjećam se živa, osjećam se dobro, bez ikakve boli i straha... Izašla sam iz skoro 8 godina duge veze bez ijedne ogrebotine, toliko je toga iza mene, a cijeli je život tek predamnom. Uživam. Za tjedan dana imat ću 32 godine i po prvi put u životu živjeti ću sama, u svom stanu. O bože što se veselim!!! Ja sam sretna žena, da, jesam...

Ja sam u zadnjih 45 dana svoga života prekinula višegodišnju vezu, kupila stan i krenula u uređivanje istog, doživjela polu - mlaku avanturu s likom s neta, zaljubila se u tatinog prijatelja, koji se zaljubio u mene, ali u zadnji tren stao na kočnicu i zaključio da ne smije.
Od kuda mi obraz da kukam kako mi je dosadno i kako mi se ništa ne dešava, da mi život stoji i da jedva čekam neku promjenu?!? Nisam normalna i treba mi strpljenja, samo gdje da ga nađem!?
Da, nisam normalna...

To što znam zašto je početak sreće i ljubavi ubijen teškom artiljerijom u tri poteza, čini mi se kao kap utjehe u beskrajnom moru tuge, a ni riječi ne izlaze, zastale kao knedla u grlu, skrivaju se tamo, čuče i kao da čekaju neku novu priliku.
A ja samo tražim smisao u našoj priči i ne pokušavam zaboraviti, samo opstati.

Sada, nakon svega, znam da nismo smjeli iako sam naivno mislila, ako ćemo oboje šutiti ne postoje šanse da se sazna. A vi ste bili dovoljno mudri i dovoljno snažni da zadnjim atomima snage iskopate iz sebe tu okrutnost i zamolite da zaboravim, jer i prije nego se išta desilo dobili ste packu zbog mene, kako oni kažu, progriješili ste i ukazano vam je na to. A vi ste tu grešku ispravili. I zato vam hvala, jer ja se ionako nisam mogla/željela zaustaviti, kada ste vi u pitanju, sve moje kočnice otkazuju.
I što sada da radim? Da čekam da prođe, da vas spremim u kategoriju likova iz mašte pa da pričekam da nestanete, jer ja zaboraviti ne mogu. Ali mogu živjeti s tom spoznajom i nadati se da ćete si jednom, kada prestanete biti to što jeste, moći dozvoliti takvu indiskreciju samnom, iako znam da ja nikada neću prestati biti kćer prijatelja koju se ne dira. I tako to izgleda kada neke sasvim nebitne stvari postanu bitnije od najbitnijeg. Nije trenutak za sex-skandale, sada znam...

Vidjela sam vas danas. Okrenula sam glavu da mi srce još jednom ne pukne jer ste me tražili da zaboravim. A ja ne zaboravljam i vi ne želite da ja zaboravim. I kome onda treba taj zaborav kojeg tražite? Mogu razumjeti vaše razloge, ali ne mogu razumjeti vas da me možete zbog tih istih razloga na silu odgurati od sebe, jer za mene razlozi i isprike ne postoje... ja uvijek idem naprijed, makar izginula...