Trebali bi se barem jednom tjedno pogledati u kupaonsko ogledalo i sami sebe pitati „tko sam uistinu ja, jesam li ja osoba koja imam poštovanja prema drugima ili samo glumim da bih se osjećala vrijednija naspram drugih, kolike su uistinu moje vrijednosti, hoću li biti čangrizava ili dobre volje?”

Naravno, da naravno nećemo istog trenutka doznati odgovore, ali jednom, da jednom ćemo shvatiti da griješimo jer uistinu nemamo poštovanja prema samima sebi. Shvatiti ćemo da griješimo prema drugima, da griješimo sami prema sebi i da je normalno griješiti, te svoje greške pokušati ispraviti ne zbog drugih nego zbog nas.
Ponekada nismo ni svjesni da prikazivanje svoje istine drugima jednostavno nama samima donosi donosi problem jer istina mora ostati samo naša. Kada nam je teško nemojmo tražiti ničiju pomoć jer traženje pomoći može nas sustavno uništavati a mi toga nismo svjesni do određenog trenutka kada nam netko želi nametnuti svoju volju jer smatra da nismo sposobni razdvojiti nešto sami od sebe.