Prije nekoliko mjeseci u takozvanom „bijelom štrajku” su bili administratori, osoblje koje radi u pisarnici, znači nisu bili suci, oni su samo bili solidarni sa svojim osobljem jer bez njih suci ne mogu voditi rasprave, s obzirom da bi sami trebali i voditi i tipkati sami sve ono što su izgovorili tokom rasprave koju vode ili su vodili.
Administratori i ostalo osoblje nakon nekog vremena provedenog u „bijelom štrajku” dobili su dio svojih zatraženih prava tako da su sudovi počeli raditi „normalno”.

Što je u sudovima „normalno” to je pitanje jer dosta parnica se vodi dugi niz godina, a svakodnevno na sudove dolaze novi predmeti i učinkovitost suda je mala. S druge strane suci imaju normu koju moraju napraviti tokom godine i plaćeni su po učinku, s toga ovršne predmete rade po hitnom postupku, predmete gdje je dodijeljen odvjetnik po službenoj dužnost / to su odvjetnici koje plaća država, a oni u većini slučajeva rade u korist suca, da bi taj sudac popunio normu koja mu je zadana, rijetko koji odvjetnik po službenoj dužnosti obrani svoga dodijeljenog klijenta jer on dobije svoju dnevnicu, plaćene podneske i izlaske na ročište usprkos tome što njegov dodijeljeni klijent završi na izdržavanju kazne.

Naravno sada su u bijelom štrajku suci i sutkinje koji se nadaju da će dobit bolji koeficijent za svoj normirani rad, a oni znaju tko im je tu normu postavio. Znači normu ispunjavaju ovršnim predmetima i predmetima gdje je odvjetnik po službenoj dužnosti jer ti predmeti nisu dugotrajni i s toga imaju ispunjenu normu.
Neka štrajkaju koliko im paše, jer tokom jednog ljetnog mjeseca će brzim predmetima ispuniti svi suci zadanu im normu, pa ponovno ostale predmete mogu odugovlačiti koliko god treba jer im je plaćena i svaka odgođena ili održana rasprava.

(Za danas dosta, možda ili ne slijedi nastavak)