Nije davati djetetu sve što poželi isti tren jer to nije pravilan odgoj djeteta, niti je to dobro za djetetov mentalni razvoj, jer tako dobijemo djetetov egoizam koji u kasnijim godinama uzme maha.
Svako dijete ima svoju osobnost koja mu je data genetski od oba roditelja i drugačije se ponaša nego što smo se mi ponašali u njegovoj dobi, ali mi kao roditelj trebamo usmjeriti djetetovu osobnost u pozitivan smjer koliko god smo u mogućnosti to napraviti.

Kada dijete počne razumjeti treba s njim razgovarati i neprestano mu objašnjavati riječima da nismo u mogućnosti ispunjavati njegove želje i prohtjeve baš tog trenutka kada to dijete od nas traži, treba mu objasniti da ima ono što mu je potrebno za njegov uzrast, a isto tako ga treba učiti da može i mora izvršavati svoje obaveze koje mu se zadaju u skladu sa djetetovom dobi.

Sa djetetovih godinu dana ga učimo kada nešto dobije da kaže HVALA, kada nešto traži da kaže MOLIM, kada nešto ne želi NE HVALA, kada negdje ulazi DOBRO JUTRO, DOBAR DAN, DOBRO VEČER zavisi od dobu dana, te naravno DOVIĐENJA kada odlazi. Kada djetetu budu noge stabilnije uđemo s njim u javni prijevoz, stanemo pored štange i stavimo njegove ruke u visinu djetetovih ramena, a mi se stanemo tako da ga štitimo od pada sa svih strana i primimo se tako da mu zaštitimo nos i zubiće i na taj način ga učimo da bolesnima i starijima nikada ne zauzme mjesto za sjedenje.

Djetetu naravno treba dopustiti i pojedini nestašluk, ali isto tako mu objasniti da taj nestašluk nije dobar ni za njega ni za osobu prema kojoj je taj nestašluk napravljen.

Znam teško je danas biti roditelj jer svi živimo brzim tempom, želimo dokazati sebi i drugima da smo sposobni za sve zadatke zadane tokom dana i naravno umorni smo, ali za dijete svaki dan moramo odvojiti barem 60 minuta i pitati ga, pokazati mu nešto ako dijete to poželi, trebamo razgovarati s njim jer mi smo roditelji djetetu uvijek.

(Nastavak možda slijedi, a možda i ne)